Usvajanje

Početak » Iz ugla deteta » Svako dete je neprocenjivo vredno (Doca83)

Svako dete je neprocenjivo vredno (Doca83)

Kategorije

Kategorije

Svako dete je neprocenjivo vredno. Svako je Bozije stvorenje.

Majka Tereza

Dvadeset peti mart…. jedan od dana u  godini…. Rekli bi dan kao i svaki drugi, ili mozda peti dan proleca.Ako bi zagrebali negde po internetu  u zelji da saznamo sta se sve na taj dan desavalo, nekada, imali bi mnogo toga zanimljivog da procitamo, saznamo ili naucimo. Bitna istorijska desavanja iz  perioda Nemanjica, pa Prvi srpski gradjanski zakonik, zatim sletanje aviona u Pancevo na liniji Pariz-Carigrad. O istorijskim podacima i cinjenicama bi mogli jos podugo da pisemo i citamo, medjutim to nije razlog zbog kojeg se ja latih svog  „pera“.

Dakle tog prolecnog dana, kako bi rekli kalendari, tog 25.marta osamdeset i neke godine, tog petka, tog jutra na svet sam dosao JA. Nesto ranije nego sto mi se svet nadao, a opet dosta kasnije od onoga sto su lekari u tom momentu zeljno iscekivali. Po nekom planu i proracunu  svet sam trebao da ugledam mesec dana kasnije. Medjutim, kada sam proces porodjaja zapocne cilj je da  prodje sto brze i bezbolnije, kako za majku tako i za plod. Medjutim, od samog pocetka ja sam terao kontru svemu, i svima. Nakon dvadeset i nesto sati trajanja porodjaja, kada sam posteno izmucio i majku i osoblje i sebe, ja sam bio tu, spreman da se borim i da teram svoj inat onako kako sam hteo, kako sam zamislio ili kako mi je bilo predodredjeno… ne znam. I dan danas se smejem kada kazem da je moja zivotna parola „KUD SVI,E  JA CU KONTRA…JER JA NISAM SVI“ ,ali upravo ta i takva recenica me je vodila od samog starta. Kao sto sam rekao, porodjaj je bio tezak i dugacak. Nijedna od onih knjiskih olaksavajucih stvari nije isla meni u prilog. Bebe obicno glavicom krecu i izlaze “napolje” u svet, u prvim sekundama svoga zivota van majcine utrobe zaplacu, zatim budu stavljene majkama na grudi …. tako kazu knjige a i praksa, sa kojom sam se kasnije u svojoj karijeri susreo. Ali ne, moja prica ne krece ocekivano, naglavacke. Dakle posle celodnevnog prkosa svetu, lekarima, knjigama, zakonima i silama ja sam stigao – karlicno. Prvi minuti mog ovozemaljskog zivota, van majke i njenog toplog stomaka opet su bili kontra od onoga sto spada u normalu. Zbog krvarenja koje sam imao u glavi, morali su da me reanimiraju. Nedugo zatim morali su to isto da ponove, opet.Ziv sam.  Par dana posle rodjenja dobijam i fiziolosku zuticu. Ovog puta nesto sto se moglo ocekivati.  Zbog male kilaze (ili sto bi strucno rekli male telesne mase), i loseg opsteg stanja nedugo potom dobijam i upalu pluca. Nakon mesec dana borbe pustaju nas kuci. Majka mi je svojevremeno rekla da smo ranije otpusteni iz bolnice  zbog infekcije koja se pojavila na odeljenju, a da ne bih stradao od iste tamo, bilo je bolje da docekam svoj sudnji dan kod kuce. Vodjen svojom zivotnom parolom, preziveo sam i to.

…….    Secam se svog detinjstva. Roditelji ne mogu da zamisle, dokle zapravo mozemo da vratimo nase filmove u glavama i cega se sve mozemo setiti iz perioda ranog detinjstva. Smejali su mi se uvek i tvrdili da izmisljam ali sam cinjenicama uspevao da ih ubedim da sam u pravu. Da se secam detalja iz perioda kada smo bili bas mali. Secam se tadasnjih zima, secam se hulahopki koje sam mrzeo iz dubine svoje duse. Secam se tog odvratnog osecaja stezanja stopala, i te teskobe u cipeli kada ne mogu da pomerim nijedan prst. A toliko sam mali da ne umem da kazem da mi to smeta. Secam se osmeha tetke iz Nemacke (namerno ovo naglasavam) kada je donela prvi dzak za spavanje, u koji sam isto to vece sa ponosom bio prvi „ubacen“ .Secam se i svih sledecih zimskih jutara i osecaja zarobljenosti u tom dzaku, bez ikakve mogucnosti da mrdnem. Secam se tog osecaja besa prema tetki iz Nemacke koja je donela taj dzak. Nije mi bilo jasno zasto od sve dece,a bilo nas je u porodici, bas ja moram da spavam u tom prokleto modernom dzaku. To me je uzasno ljutilo i budilo revolt u meni.

Svi ti dani ranog detinjstva bili su ispunjeni smehom, paznjom i ljubavlju, kako prema meni tako i prema mome bratu. Nije bilo nijednog trenutka u kom bi se jedan od nas dvojice osecao manje voljenim ili zapostavljenim. Dobijali smo iste igracke, zvake, cipele ili bilo sta drugo  sto smo mogli da izmislimo ili pozelimo… ili smo dobijali a da nismo ni trazili. Bili su to zaista lepi dani.

Secam se naseg prvog vrtica i svih ostalih naravno. Nasih vaspitacica, i svih iskustava sa njima, lepih i onih manje lepih… secam se i famozne tetkice iz vrtica zbog koje su nam se ledile zile, i zbog koje smo imali taj uzasan paralisuci strah….tetkice zbog koje smo tajno lizali zumance od dorucka sa patosa sobe, da ne bi bili kaznjeni.

Secam se isto tako dana kada sam bio prebacen iz „manje grupe“ u onu „vecu“. Mada mogu slobodno da kazem da se secam jutra kada su me PREBACIVALI. Bila je to ponovo strasna borba izmedju mene sa jedne strane i cele galaksije sa druge strane. Roditelji i vaspitacica su celo pre podne pokusavali da rastave mene i mog brata i da me strpaju u tu nepoznatu sobu,punu strasne nepoznate dece. I uspeli su u toj nameri…. secam se svake sekunde, svakog ormana i stepenika, i znakova pored puta (stvarno je tu pored bila jedna soba sa silnim nekim saobracajnim znacima, a ja sam molio istu tu galaksiju i kosmos da bar te znake srusi nekome od njih na glavu, kako bi me ostavili na miru)…. secam se popodneva tog istog dana kada smo ponovo zajedno brat i ja krenuli ka kuci, zajedno sa nasim roditeljima.

Secam se  perioda pred skolu, kada nas je tetka naucila da vozimo bicikle. Secam se prvog pada i ogromne kraste na mome kolenu. Sa istim intenzitetom se secam tatinog besa, sto smo prekrsili naredbu i izasli sami na ulicu. Secam se i prvog prebacivanja majci,kako ima bezobrazno i razmazeno dete koje vecito tera inat.

Dolaze vesele devedesete..

Krecem u skolu. Prvi razred. Zajedno sa mnom i braca od tetke. Razred do mene. Bio sam primeran djak, odlicnog uspeha. Godinu dana posle mene u skolu krece i moj brat. I on je bio primeran djak, ali mu skola nije bas isla od ruke.

Vreme je nekako odmicalo, nizali su se skolski dan, uspesi i padovi, domaci radovi.Opet se secam silnih vikenda provedenih za stolom, sa bratom i majkom. Mi radimo domace, ili ucimo, a majka proverava, usmerava, kontrolise, pomaze. Secam se da sam uspeo da se provucem bez naucene tablice mnozenja celu jednu godinu, ali sam vec sledece morao da je naucim. Muke…

Uz sve ulozene napore uspevao sam da budem odlican djak. Bratu skola nije isla, mada se nije preterano ni trudio. Dolazimo i do prve ekskurzije. Radost. Koliko smo dana pred taj roditeljski sastanak sedeli na odmorima i planirali sta cemo nositi sa nama, cime cemo se igrati i kako cemo provesti i ispuniti to vreme. Stigao je i dan polaska, ali bez mene. Ja ostajem kod kuce.

U glavi mi stoji samo jedno veliko „ZASTO???“  Sta sam ja to pogresno uradio,ili sta ja to nisam uradio, pa nisam otisao. Ok, razumeo sam ja da tamo negde u nekoj susednoj zemlji vec divlja neki rat i da se tamo nesto desava. Mozda zbog toga. Baka je gasila plamen pricom da neka raketa moze da preleti planine i da nas pogodi. Ali ne, to nije bilo dovoljno. Inat je radio u meni. Nisam pristajao na rat. Danima sam gnjavio moje jednim istim pitanjem “Zasto ja nisam otisao??”. Nekako nenadano sam od tate dobio odgovor :“Brat nije imao dobre ocene na polugodju, njega ne bi pustili da ide zbog ocena, a samim tim ne ides ni ti.“

Dobro, to je bio jasan i konkretan odgovor na cijem kraju je stajala tacka. I ja sam stavio tacku takodje, na moje pitanje.

Sledece godine, nova ocekivanja, planovi, zelje i radosti. Cetvrti razred… Ekskurzija. Jos veci zar, jos veca zelja, smeh i planovi. Ponovo isto pitanje, slican odgovor i tacka. Njegova tacka. Tatina tacka. Moja jos veca. Inat. Pocinjem da negodujem u sebi. Pitam se da li sam to zasluzio. Da li ja volim svog oca, da li volim brata. Da li ih mrzim obojicu!???? Pocinje da me grize savest sto uopste tako mislim ili razmisljam, i pitam sebe da li sam zbog toga losa osoba. Vidim da majka nema nekog bitnijeg uticaja na celu situaciju, i da se ne pita mnogo. Ne pitam je ni ja. Nema veze. Moze se i bez toga.

Dok smo jos bili u tom periodu a i pre toga, roditelji su umeli da nas izvode u setnje.Duge setnje, dok ne popadamo sa nogu, u bukvalnom smislu. Zimi su nas vukli na sankama, u prolece ili leto smo setali.Satima. Secam se jednog povratka ka kuci, iz takve jedne duge setnje. Nesto smo se kikotali, gurkali, smejali … Tata je bio postavio neko pitanje, zamislite pitanja se vise ne secam…. brat je dao odgovor na to neko pitanje i tata je samo rekao :“ Bravo, to je moj sin!!“ Ton i jacina izgovorene recenice su odzvanjale u mojoj glavi. Da,  jesu.verujte mi. Nije mi bio jasan taj ponos i nacin na koji je recenica izgovorena. Posle predjenih jos nekoliko metara, tatin sin je dobio kinder jaje. Od tate. Ja nisam.

Ne znam zasto, nisam pitao. Stavio sam ponovo tacku. I ponovo eto tog mog INATA, ponovo pitanje da li je sve u redu, da li i gde gresim, da li sam skrivio nesto?????I sta????

Famozna tetka iz Nemacke je dolazila svake godine. U periodu tadasnjeg rata, kada je saobracaj izmedju zemalja sveta i Srbije bio sveden na nulu, ili je funkcionisao ne znam ni ja kako, tetka je stizala.Redovno. Svaki put sve teatralnije, da komsiluk vidi i bude informisan da je njeno velicanstvo stiglo. Uz tetku su naravo isle i torbe. Silne neke torbe. Velike, male, sarene, svercerske… u njima, mogu vam reci nista specijalno. Malo hrane, malo ovoga ili onoga… ali kada ste dete, sve to izgleda vrlo zanimljivo, sva ta halabuka i ushicenje oko stizanja tetke. Predstava .Za nas, za decu iz komsiluka, i citavu ulicu.  Sa tetkom i torbama uvek i novo iscekivanje sta li je donela, a vrlo brzo i tajno razocarenje,jer nije donela nista.

Sa nasim odrastanjem i sazrevanjem  i ta tetka je dobijala neku vecu smisao, tezinu ili ne znam vise ni sam sta. Mitovi o Deda Mrazu i zecevima vise nisu postojali.  Postojala je tetka i njen osmeh. I gluposti koje je donosila, ali za mene svaki put sve manje i redje, ili ako bih i dobio po nesto, bila mi je saopstena i cena… jer sam ja krupniji, a glupost samim tim i skuplja. Pravdala je to time. Ne znam koliko sam takvih gluposti platio, uz pomoc majke. Onako potajno da niko ne sazna. Ne znam koliko sam gluposti vratio i preplakao, jer nisam imao pare da to i doplatim. Secam se leta kada sam se toj istoj tetki  najljubaznije sa osmehom zahvalio i vratio donetu glupost. Bez ikakvog opravdanja. Samo sa jednom tackom. Mislim da je tada ta moja tacka imala “tezinu” topovskog projektila, i da je  oznacila pocetak tajnog hladnog rata. Izmedju tetke sa osmehom i mene.

Desilo se bas nekako tu u tom periodu, u tim prokletim devedesetim, u tom periodu odrastanja, dobrih ocena, losih ocena, mojih pohvala a bratovljevih padanja na popravne…. da je deda bio pokraden. Nestala mu je neka ustedjevina. Vise je nego ocigledno bilo ko je nasao pare i ko ih je potrosio, ali sam potajno ja bio optuzen. Dobijam jos jedan nepisani ukor svih tetki, tacnije ocevih sestara. Otac se ovaj put nije preterano izjasnjavao. Tada shvatam da ja na svojoj strani imam majku i majcinu tetku koja me je puno volela. A majka je svih tih godina bila samo tihi posmatrac ili borac iz senke, koji je tu postojao i tajno mogao da me stiti.

Secam se takodje dana kada nam je jedna zena pokucala na vrata. Prodavala je neki hekleraj. Tetka koja nas je cuvala takodje je znala da hekla, pa joj radovi doticne zene nisu bili interesantni.Zena je bila ljuta, brat i ja smo to tako u tom momentu protumacili. Trazila je casu vode, pola case je popila a onu drugu polovinu  je prebacila i prosula preko ramena. „Protiv uroka“ rekla je,a potom pogledala u nas dvojicu i promrmljala „Debeli ce dobro proci u zivotu,mali nece“…. ne znam sta je to tada znacilo,ili trebalo da znaci. Zena je otisla sa svojim radovima, ali je ta izgovorena recenica ostala urezana u mojoj glavi.

……. Sada smo vec sesti razred. Nisam vise odlican,ali sam primeran djak. Trudim se. Naviknut da svoje skolske obaveze redovno ispunjavam. Za razliku od mene brat nesto zapinje, posustaje. Majka istom snagom i zeljom i dalje radi sa obojicom. Tatu naravno to ne zanima, ni tada… niti svih tih ranijih godina. Brat pada razred. Dobijam onako „uz put“  komentar  da je majka previse paznje usmerila na mene, a da je brat  bio zapostavljen,te je zbog toga pao razred. Komentar negde ulazi u glavu, ali nikada ne biva obradjen i shvacen. Zasto je to tako. Zasto je to receno i sta to zapravo treba da znaci. Brata je vec tada iskreno bilo briga za skolu, i za komentare. Ali se meni  to vrtelo po glavi. Zasto je majka kriva, gde ona gresi. Gde ja gresim. Zasto sam ja bolji,ili zasto je on losiji???….. ne smatram to uspehom, ali pocinjem ozbiljno da mislim da sam ja kriv sto sam „primeran djak“  i da time  dovodim do nekih razmirica medju nama,kako u porodici tako i do problema izmedju mene i brata.  U tom periodu vec pocinjem i da osecam tu podelu izmedju mene i brata, osecam tu pukotinu koja postaje sve dublja i vidim da te ivice ili litice na kojim stojimo postaju sve dalje. Mi evidentno pocinjemo da se udaljavamo jedan od drugog. Na svim poljima i interesovanjima. Pocinjem da shvatam da nas roditelji dele i da prave te sada vec vidljive razlike. Zasto… i dalje ne znam.

Nizali su se komentari….. i pogledi iz dana u dan… onako spontani, nebitni njima kao roditeljima… nevazni ljudima sa strane koji bi iste culi ili primetili. Meni, meni vrlo bitni. Slagali se. Jedan na drugi. Budili i hranili onaj moj inat. Inat, koji je postojao od starta, inat koji je rastao sa mnom. Inat koji je budio nove ideje, zelje. Inat da preguram sve to, jer sem mame kao nemog posmatraca, nisam imao vise nikoga na mojoj strani.

Jednog dana, pred kraj sestog razreda, secam se da mi je kroz glavu prosla misao. Mozda taj covek nije moj otac. Tacka. Osetio sam istinski mir i neobjasnjivu ravnodusnost onog trenutka kada sam postao svestan te misli. Jos jedna tacka. Iskreno, ja bih voleo da ta moja ideja bude tacna, i da taj covek sa kojim zivim sve te godine nije moj otac. To bi onda moglo da objasni sve te reci, te poglede, tacke, situacije, razdore i podele. Taj vec poremeceni odnos prema nama kao jednakim sinovima, i nas poljuljani odnos kao brace. Tu malu meni primetnu nijansu razlike davanja ljubavi… iako je majka sve vreme tvrdila kako deca ne mogu razlicito da se vole. Ona je tvrdila da se deca uvek vole istim zarom i intenzitetom. Misljenje oca nikada nisam cuo…. nikada nisam ni pitao. Donosio sam sam zakljucke.

Sa tom idejom sam se pojavio tada kod svoje najbolje drugarice iz skole. Poverio sam se. Secam se da nijedno od nas dvoje nije trepnulo, nijedno od nas nije ni bilo iznenadjeno izgovaranjem te moje misli. Prihvatili smo ideju. Zamolio sam je da to ostane medju nama.

Proslo je par nedelja. Pre odlaska u skolu zavrsavao sam  domaci sa svoje dve drugarice.Jedna od njih dve je kroz smeh ispricala nesto sto je dve veceri pre toga cula iz razgovora svojih ukucana sa kucnim prijateljima. Tema se ticala dece koja su usvojena i koja ne zive sa roditeljima. I eto njeni su „onako uz put“ pomenuli i”moj primer” . Tajac. Secam se da sam prvo razvukao osmeh preko celog lica,jer je ta recenica upravo dala na znacaju svemu onome o cemu sam razmisljao prethodnih dana. Potom sam pogledao u prvu drugaricu, i pogledom sam je upitao:“Da li je moguce da si joj vec rekla??“
Usledilo je pravdanje prvo jedne,potom i druge drugarice, a na kraju krajeva nista dalje nije bilo vazno… Moja ideja je dobila vetar. I tacka.

U periodu posle toga uspeo sam da saznam da je majka zaista imala jedan brak pre toga. Nije mi bilo bas jasno zasto se to od nas kao dece krije,i sta je tu strasno. Pa to se desava. Znam iz prica svojih drugara.

U osmom razredu uspevam da saznam i prezime doticnog coveka sa kojim je majka bila u braku. To prezime slucajno nalazim na povlastici svoje majke. „Znas to je u slucaju da me uhvate bez karte,u prevozu…pa da ih zavaram…“ rekla mi je tada pomalo zbunjena. Nedugo zatim to isto prezime srecem u nekoj njenoj stednoj knjizici. Povezujem dva i dva. Treci put to prezime vidim na svom zubnom kartonu. Prva pomisao bila je “Zasto je samo moj karton izvrljan,a niciji drugi nije”, da bih potom svu paznju usmerio na prezime koje je bilo ovlas izvrljano na tom istom kartonu. Jos jedan dokaz. Tacka.

Prosao je i prijemni ispit za upis zeljene srednje skole. Pao sam srpski jezik. Da, a sada pisem svojih par stranica. Polazem ponovo. U glavi moj inat. Uspecu. Upisujem srednju skolu. Ali, to nije bila moja zeljena skola. Dolazim kuci prvi put slomljen, ociju punih suza i trazim pomoc od oca. Bio je u stranci koja je tada bila na vlasti. Dakle, mogao je da mi pomogne. Trazim pomoc prijatelja, onako kroz salu, da bih makar preko veze upisao svoju zeljenu skolu. Prolazi jedan dan, prolazi drugi, treci, peti. Dani ocajno dugi, a ocekivane pomoci nema. Tata svaki dan iznosi neki novi problem i neku novu pricu. Prvi put pomisljam kako mi se rec TATA zapravo gadi, kako odvratno zvuci, kako ta dva sloga ne znace apsolutno nista u mojoj glavi i mojim emocijama. Hladni su kao i casa vode iz frizidera.Bljutavi. Iznova stavljam svoju tacku na nedeljni moleban za upis zeljene skole i spas moje duse….  sa svojim Inatom odlazim tada u Nemanjinu ulicu, u veliku sivu zgradu, u kojoj se zadrzavam na nekom nepoznatom spratu. Zgrada u kojoj upoznajem jednog gospodina, gospodina koji mi je pomogao i koji je obecao pomoc i resenje za moj tadasnji problem. Kroz par dana sam dobio kovertu na kojoj je stajalo moje ime , a sa sadrzajem iz koverte  mogao sam da upisem bilo koju zeljenu skolu na teritoriji grada Beograda. Odlazim sutra ujutru u skolu, ispisujem se i upisujem medicinsku skolu.

Tata taj dan saopstava da ne bih bio ni prvi ni poslednji slucaj, koji nije zavrsio srednju skolu, da mogu tu jednu godinu i da izgubim a da u medjuvremenu  pomognem bratu da zavrsi osnovnu skolu. Na iznosenje same ideje osetim mucninu, gadjenje i definitvno izbacujem iz recnika rec TATA.

Mama je saznala da sam upisao medicinsku skolu onog dana kada sam joj  trazio da mi kupi knjige za skolu.Umesto osnova elektrotehnike, trebala je da mi kupi Anatomiju i fiziologiju.Gle cuda!!! ….Skolu zavrsavam kao djak generacije. Svi me u skoli znaju. Mene,moj INAT i moj jezik. Nisam bio ni klasicna bubalica, niti “uvlakac”. Bio sam svoj. Tu sam uspeo da razbijem sve svoje strahove iz vrtica, svoj osecaj nesigurnosti kada se nadjem u nepoznatoj sredini, osecaj da mi se koce noge, osecaj da ostajem bez daha, osecaj da ce me ti ljudi napasti, i mnostvo drugih osecaja i strahova, koje nisam mogao da pomenem nikome u kuci. Nisam znao ni kada ni kome o tome da pricam. Kroz skolu gazim resen da blistam, da je zavrsim i da dokazem da mogu uprkos svima i svemu. Uprkos porodici, tetki iz Nemacke koja se prekvalifikovala za med.sestru, uprkos sestri od te tetke koja nije mogla da postane med.sestra u Nemackoj…. uprkos ocu koji je rekao da zapravo i nije duzan da me skoluje, jer je njegovo bilo da mi obezbedi samo osnovno obrazovanje, koje je obavezno. Sve dalje nije.

Brat nije zavrsio srednju skolu. Otac ga je ispisao. Potajno sam ja bio kriv. Ili,bili smo krivi.Majka i ja. Majka nije imala kada da mu se posveti, jer je svu svoju paznju usmerila ka svom detetu i njegovom skolovanju. Ta misao toliko boli,gadja u srce…Tacka. Ja dobijam  jos jedno priznanje moje ideje. Inat raste. A raste i osecaj krivice i zalosti prema bratu. Ostace bez skole, u vremenima koja su pred nama. U vremenima koja ce pojesti i nas sa skolom, a kamoli ljude bez nje. Ne mogu nista da uradim, sem da nemo zalim. Brata i nasu buducnost. Inat. Borim se dalje.

Dolazi ponovo vreme za ekskurziju. Ona prava. Poslednja. Planovi. Mi odrasli. Svet je nas. Pasosi, viziranje, Madjarska. Svi odlaze… i ovaj put bez mene. Tata nije isao na ekskurziju, zasto bih ja. Bes, pritisak, osecaj da bih ga zgazio kao obicnu bubasvabu, iako ni bubasvabu nikada nisam zgazio.Iz gadjenja…  Cutim, gutam i stavljam tacku. Neka. Videcu ja sveta. Nece biti taj osecaj, ali cu videti daleko vise od jedne Budimpeste.Majka je opet cutala.

Nesto kratko pre toga smo imali nase osamnaeste rodjendane i proslave. Jedan, drugi, osmi… zurke, kafici, mi svi lepi, mladi, blesavi. Svi rodjendani su bili filmski. ..Ja svoj slavim kod kuce kao i svake godine. Nema veze. Kapiram da ni moji u svoje vreme nisu slavili van kuce, a to moze biti i veliki izdatak i udar na dzep.

Zavrsavamo srednju skolu. Zelim fakultet. Djavolski zelim da upisem tu medicinu i da je pojedem. Od seste godine sam zeleo da budem doktor iz senke koji uspavljuje. Prolaze prijemni ispiti. Polozio sam ga na obe strane. Presrecan sam. To zelim.

Te godine su moji kupili kucu. Nisu pitali ni mene ni brata za misljenje. Samo su je – kupili.. Selimo se u kucu koju od starta nismo zeleli, koju nismo voleli, koju nikada nismo zavoleli i prema kojoj ja osecam jos neku emociju, ali koju ne umem da opisem. Neku nelagodu koja se u mene uselila od samog ulaska u tu kucu. Kuca je bila stara, malo zamazana pred useljenje. Ali svakako kuca sa kojom ja nisam nasao zajednicki jezik.

U toj kuci nastaju prve prepirke. Prve nesuglasice koje javno iznosimo. Matursko vece. Naravno tata nije isao na matursko vece, zasto bih i ja. Nesto kasnije saznajem da je tata  zavrsio vecernju skolu, pa nije isao,a mozda nije ni imao matursko vece. Ne znam. Majka uspeva da se izbori za moje matursko vece, pisanjem tajne molbe tadasnjem sindikatu za jednokratnu pomoc, da bih mogao da platim proslavu i kupim nesto od garderobe. Osecaj je bio uzasan. Da majka pored dobrog posla i jos bolje plate, sebi dozvoljava tako nesto. Jer nije mogla da sakrije taj izdatak na redovnom prilivu novca. Secam se i zestokog verbalnog obracuna nakon mature, kao i tih par nedelja tenzije i tihog rata izmedju majke i oca. Nisu razgovarali zbog moje maturske veceri. Znao sam to i ponovo sam osecao grizu savesti i nelagodu, jer sam bio razlog svadje izmedju roditelja. Bilo mi je krivo. Nisam mogao sebi da objasnim neke stvari,a nisam imao nikoga sa kime bih mogao o tome da razgovaram.

Fakultet nisam upisao jer smo do upisa vodili zestoke rasprave oko finansiranja studija i „nemoranja“ da mi on kao otac to omoguci.Te iste godine otac ostaje bez posla, jer  nije bio srecan na poslu, a u godinama koje su bile pred nama nije se bas ni trudio da nadje neki novi posao i obezbedi barem neki dinar za kucu da bi nam bilo lakse.Mamina plata je uspevala da pokrije osnovne potrebe zivota i sa time smo se mi kao deca morali pomiriti. Tihi rat i dalje tinja u kuci, tenzija postoji ali niko o tome ne razgovara. Na svako moje tadasnje pitanje vezano za novac ili planove, sada vec pocinjem da dobijam kritike i od brata kako previse trazim i ocekujem, da preterujem.  Dakle prica o mojim studijama medicine otpada u startu,  jer nemam podrsku roditelja i ne znam kako bi sve to izgledalo. Odlucujem se da zapocnem studije na Visoj skoli i da pocnem  da radim. Ni to nije islo bas tako lako, jer se neretko desavalo da nemam ni za kartu za autobus, a da ne pominjem kupovinu sendvica ili tople obuce za sve te kilometre koje je trebalo preci izmedju klinickih vezbi i predavanja.

Negde u tom periodu je majka zavrsila u bolnici. Bilo je pitanje da li ce izvuci zivu glavu. Meseci ispred nas su bili obelezeni kako brigom za majku, tako i hladnocom u kuci, nemastinom, svakodnevnim pranjem maturskih pantalona na ruke i susenjem na kvarcnoj peci, a o ledenom krevetu i osecaju praznog stomaka necu ni pisati. Stavicu i ovaj put jednu tacku. Brat je tada vec radio neki poslic privatno pa smo mogli da kupimo neku polovinu hleba ili da odemo kod tetke na tanjir supe. Tata nam se nije bas previse brinuo, ili mozda jeste,a da mi toga nismo bili svesni. Mozda sam ja vec bio zaslepljen besom i mrznjom pa nisam mogao vise da sagledam stvari iz realnog ugla. Barem kada je bilo reci o njemu. Figuri zvanoj otac.

Svo to vreme, sve te godine sam u svojoj glavi klesao sliku tog, mog potencijalnog pravog oca. Njegove crte lice, njegov karakter, zamisljao njegov osmeh i stav. Mislio da je on nekom greskom negde izbrisan, nestao…. necijom nepravdom i nepaznjom. Bilo mi je nejasno zasto ga nema… gde je,sta radi?Misli li nekada na mene,kao sto ja mislim na njega.

Jedne veceri dok je majka bila u bolnici, dok se borila za svoj zivot, na nasa vrata je zazvonio neko. Imao sam neki neobjasnjivi osecaj u stomaku, u grudima i srcu. Cuo sam muski glas preko interfona koji je nesto pricao. Stisnuo sam dugme i pustio neznanca unutra. To nesto u meni je sada vec diglo organizam na crveni stepen pripravnosti. To nesto mi je govorilo da je taj stranac u noci moj otac. Otac kojeg ne poznajem. Otac kojeg nikada nisam video, niti cuo. Osoba za koju ne znam ni kako izgleda. Za par minuta na vratima je stajao covek nesto nizi od mene. Imao je smedje oci. Zagonetni osmeh.Pitao me je kako se zovem i vise nije skidao pogled sa mene. Nisam znao ko je, ali taj pogled kojim me je bukvalno skenirao do kostiju, je bio toliko neprijatan, intenzivan i cudan…. U jednom momentu me je pitao kako mi je majka. To pitanje je uzasno bolno zaparalo vazduh u sobi i zatreslo moje bubne opne. „Zasto ti kao stranac, koji je upao ovde ne znam ni sam odakle, sebi dozvoljavas da mi postavis takvo pitanje, za mene vrlo licno i tesko… pitanje na koje ni sam u tom momentu nemam odgovor…zasto.. i ko si ti???“ Covek prica kako je on neki prijatelj iz proslosti koji se eto slucajno sad pojavio nakon toliko vremena… ostavlja neki broj telefona, koji ja nisam ni cuo niti zapisao… tetka je… izgovara ime, izgovara prezime… opet tacka…. puno tacaka. Ovaj put mislim da cu se onesvestit. Puno tacaka je ispred mojih ociju. Osecam kako mi se patos topi pod nogama.Imam utisak da propadam brze od Alise iz zemlje cuda. Osecam veoma jaku mucninu u stomaku, nalet nekog vetra u lice, povraca mi se… vrti mi se… ne cujem vise ni broj, niti vidim gde zavrsava papir sa zapisanim brojem… ne cujem vise glasove… samo jedna misao. Moj otac stoji ispred mene… moj brat je tu… moja majka nije. Ne znam da li brat ista zna… ne znam da li smem ista da kazem. Osecam krivicu. Osecam se uzasno glupo, utrnuto, malaksalo, nemocno… Covek odlazi… uputio mi je jos jedan pogled… nisam odgovorio…. nisam imao snage.

Nikada vise posle toga nisam nasao taj broj telefona. Niti sam uspeo da pronadjem stranca u gradu…. prijatelja iz proslosti. Tetka nam je saopstila da je to bio mamin prvi suprug.

„Hej a odakle ti to znas!!!????Ma kako svi znate po nesto,a svi cutite!!???”

Secam se dana kada sam isao prvi put da dam dobrovoljno krv. Uzasan strah od lekara. Strah od prvog davanja krvi. Jaka zelja i moj INAT svima i svemu. Zelim da saznam krvnu grupu… znam da je smesno, ali je meni u tom periodu i ta informacija veoma znacila. Preziveo sam davanje krvi,ubod iglom i sve ono posle i saznao da moja krvna grupa nije ista kao grupa majke, oca ili brata. Srecan iznosim svoje saznanje o krvnoj grupi tog dana kod kuce, a od oca dobijam komentar „Uvek si bio izrod u ovoj porodici, eto i u tome si.“  Recenica boli, mnogo vise od rane na kolenu. Mnogo vise od svih rana na kolenima. Nema veze. Dokaz i vetar mom Inatu.

Secam se mamine tetke. Vazna licnost mog detinjstva. Fizicki,rastom mala zena. Sa druge strane srcem velika kao dve kuce. Jaka, britka, snazna , opasna. Rusila je sve pred sobom snagom orkana. Za nju prepreke nisu postojale. Nije bilo pitanja na koje nije imala vec spreman odgovor. Zamislite cuda, rodjen sam istog datuma kada i ona. Bila je jedna dama. Uvek sa stilom. Na moje jedino pitanje i konstataciju da imamo neki problem u kuci, i da li mozda zna nesto ili ima neki savet, nije dala odgovor. Prvi put. Samo nema tacka. Hmmm  ok.   Nakon njene smrti, u stanu u kome sam kao dete boravio nebrojeno puno puta, u sobama u kojima smo maltene odrasli, medju svim onim namestajem i fiokama…. pocele su da se dogadjaju neke stvari koje nisam mogao da objasnim. Od fioka koje su same ispadale do detalja koje nikada do tada nisam primecivao. A sve je vodilo ka tome da primetim sitnice… sitnice koje govore da ja imam drugog oca….

Negde u tom periodu su poceli i ljudi na ulicama da me zaustavljaju sa pitanjem „Kako si?Kako su tvoji?Jel ti se javlja tata???“  Na njihovim licima je uvek stajao taj neki usiljeni radoznali osmeh, koji sam vec mogao da prepoznam i da se spremim na pitanje koje dolazi. Ali svaki put me je to isto pitanje pogadjalo direktno u srce… u srce ili negde u dubinu mozga… ili duse…ili… ne znam ni sam. Bolelo je svuda. U tim i takvim momentima sam se samo trudio da progutam sve knedle i suze i da istim glupim osmehom saopstim da je sve u redu.

Uporedo sa studiranjem, nasao sam posao. U struci. Bio sam presrecan. Imacu posao, imacu svoj dinar. Imacu neku svoju samostalnost.Sta god ona bila ili znacila. I sve sam to postigao sam, svojim znanjem i trudom. Lagao bih ako bih rekao da sam morao da dajem pare u kucu. Nisam. Ucestvovao sam koliko sam mogao i na nacin na koji sam zeleo. Ali…. od oca sam uvek dobijao komentare da imam srecu sto mi ne uzimaju celu platu, kako sve sto imam imam zahvaljujuci njima jer mi ne diraju platu.

Necu trositi redove da pisem o tome koliko puta mi je rekao da sam niko i nista. Da je normalno da imam probleme na poslu, jer nisam zavrsio skole pa ne mogu da budem neko. Da nisam ni medicinski tehnicar jer nisam zavrsio Visu… da sam glup, da sam ovakav i onakav…uostalom kao i sve glupe sestre koje nam rade po bolnicama. Necu trositi ni redove da pisem o tome koliko sam nebrojeno puta bas ja, kao neskolovana sestra bez postovanja drugih bio u situaciji da tom istom ocu, kasnije i majci spasavam zivot, zavrsavam preglede i termine… nema veze. Opet tacka. Ali svaki taj komentar o mojoj inteligenciji, mom znanju ili neznanju je boleo. Opasno je boleo. Bilo je trenutaka kada sam hteo da ridam kao dete. Bas tu, bas tad ispred njega. Ali ne. Moj inat to nije dozvoljavao.

U tom periodu takodje saznajem i da je majka u periodu svog puberteta i odrastanja iz cistog revolta radila sve kontra od onoga sto su njeni roditelji hteli ili ocekivali. Imala je problema u skoli, napustila je fakultet nesto pred sam kraj. Udala se…. dobila dete…. prezivela pakao u svojoj kuci sa svojim roditeljima, i smrt oba roditelja u jako kratkom periodu. U istom onom periodu kada sam i ja rodjen… Ima tu jos onoliko zanimljivih i uzasno bolnih detalja, ali o tome nekada u mojoj knjizi na drugu tematiku.

U jednom momentu sam pozeleo da odem u inostranstvo. Cela porodica na celu sa tetkama i tatom je zinula. Nije im bilo jasno kako ce „jedna neskolovana sestra“ koja bez skole radi u operacionoj Sali da ode negde…. i mozda da uspe… Igrom slucaja ona tetka iz Nemacke, je radila u bolnici. Ironijom sudbine i cerka tetke iz Nemacke je isto radila u bolnici.Ali ne kao sestra… jer tu skolu nije zavrsila. Ni jedna ni druga nisu mogle, niti zelele da mi pomognu. Ko sam ja u njihovim zivotima da bi mi pomogl. „sin“ od brata ili „brat“ od ujaka…

Inat je ponovo tu. Privodim svoje studije kraju. Diplomirao sam. Pomoc za studije nikada nisam ni ocekivao ni dobio. Sam sam placao knjige, skripte i godine studija . Radim i imam pare. A roditelji su mi to omogucili. Time sto nisu uzimali moju zaradjenu platu. Sada sam u ocima oca  samo jedna u nizu “skolovanih sestara”. Takvih ima onoliko. U komsiluku, na birou, tamo ili ovamo. I sve su one nebitne, obicne… salteruse,sestre,glupe i nekulturne. Kako god, nisam po meri i ne valjam nikako. Sada jesam ta sestra, ali nisam lekar… Ne valjam njemu jer nisam skolovan, ne valjam tetkama jer sam skolovan ili mozda nisam a lazem da radim u operacionoj Sali…. Nisam uspeo iz prve da odem iz zemlje. Nisam jer nemam potencijala. Nemam znanja, nemam skolu.

Zivot se ponovo surovo poigrao. Sa sestrom bez skole. Sa sestrom bez potencijala. Sa sestrom koja sada ima skolu. Sa sestrom koja mozda ima potencijal.  Brat pocinje svoju surovu i dugu borbu sa nepoznatom bolescu. Tata pocinje borbu sa nama. Mi pocinjemo borbu sa njim. Niko i nista ne moze da bude bitnije i vaznije od njega. Niko nema pravo da bude bolesniji. Mama je opet tu, kao i sve te godine. Opet kao nemi posmatrac. Ovog puta posmatrac koji povremeno pusti suzu, ali bez glasa. Nema vise pitanja u mojoj glavi. Nema razdora i razlika izmedju mene i brata. Postoji samo taj zid izmedju mene i oca. Zid izmedju oca i mog brata. Trudio sam se,a bog mi je bio i jeste svedok, da ih kao roditelje zastitim od svega. Od svih muka, pregleda, stresova. Od svih onih pogleda i silnih vrata koja su donosili dani pred nama. Svog brata guram ne znam ni sam kojom snagom.On me vuce takodje snagom koju ne znam odakle crpi. Nije ni vazno. Bijemo bitku zajedno. Razmisljamo kao jedno. Bez puno reci,blizi nego ikada do tada… skoro trideset i kusur godina smo ziveli  kao stranci pod istim krovom. Vrata do vrata, soba do sobe. Sada smo jedno. Sedimo, gledamo se u oci, i ne moramo da pricamo…. a sve smo rekli. Zajedno prolazimo kroz dijagnoze, zajedno kroz operacije, kroz konzilijume,hemioterapije, kroz padove i uspone. Zajedno odlucujemo o svakom sledecem koraku, o svakoj sledecoj bitki koju cemo voditi. Odlucujemo i o tome da li i kada ja kao sestra sa skolom, treba da odem  u Nemacku. Bez  pomoci tetke. Bez pomoci ikoga. U glavi pucam, u dusi divljaju uragani,tajfuni i sva zla ovog sveta koja postoje…. on mi daje krila i izgovara recenicu:“Ti moras otici,ne smes ostati zbog mene…. Sredi mi samo jos taj termin kod Profe…”  prolaze ponovo dani, ispunjeni bolovima, iglama, guzvama u saobracaju i cekaonicama, otvorenim ampulama i nasim pogledima. Moj pogled ocaja i straha, njegov pogled prepun zahvalnosti. Sto sam tu, sto mogu da mu pomognem time sto cu ga lisiti bola… u trenucima kada mu je najteze.  …Secam se tog letnjeg jutra. Moj zivot spakovan u pola kofera. Brat koji me vozi na aerodrom.Presavijen od bolova. Ali resen da me odveze. I isprati. Ja se i dalje pitam odakle mu snaga. Mama je tu kao nemi posmatrac. Prati me i ona.Tata koji me prati sa kapije,ima neki kiseli osmeh.

Prolazim pasosku kontrolu.Knedla u grlu. Ne mogu vise da je gutam. Pocinjem da placem. Ne vidim vise nista. Ne vidim nikoga. Idem na slepo. Srce se raspada,dusa kida u najsitnije komadice… tresem se i raspadam. U dubini sebe znam da sam brata zagrlio i video poslednji put u svom zivotu. Osetio tu neverovatnu energiju ,sad i nikada vise. Zagrlio majku utrnulu od uzasa, raskidanu od emocija i strahova zbog svega sto nas ceka…. zbog kataklizme koja je pred nama.

Do Nemacke sam isplakao sve okeane.Emotivno otupeo.Ne znam kako sam izasao iz aviona.Narednih dvadeset dana ne znam kako sam ziveo, jos manje kako sam preziveo.Dvadeset prvog dana se vracam u rodni grad kao sestra koja je otisla u Nemacku, sa istom onom tetkom, na sahranu svog brata.Ovog puta sa njegovom snagom. Ovoga puta presavijen od bola, od bola sto ja njega pratim. Tamo negde… ne znam gde. Ne znam kako bih opisao te dane. Ne umem. Stavicu tacku….. Dan sahrane…. mrtav,tup, prazan…. sedim sa roditeljima.Ne cujem tisinu. Ne cujem nista. Tata odjednom saopstava da je tog dana njegov sin umro.On vise nema sina.I pocinje da place.Da rida kao dete.Da vraca film.Da vraca emocije. Gledam ga. Ne znam da li treba nesto da kazem. Da li treba nesto da pitam. Da li tog coveka treba da zagrlim. Da ga tesim. Podrzim. Ne znam. Nema inata. Stavljam tacku. Izlazim.

To vece sledi pitanje…. “Da li ti nas gledas kao roditelje???”

Stavlja tacku. Izlazim.

 

Nisam dao odgovor. I nikada ga necu dati. Moj inat i ja znamo. A zna i majka. Znaju i sve te tetketine…. zna i “otac”…. Da vas ne gledam kao roditelje ili kao porodicu,davnih dana bih otisao…ili uradio bilo sta da vam napakostim… tolike godine sam gutao, cutao, krio… toliko toga vam kao roditeljima nisam rekao, da vas ne bih povredio… toliko puta sam cutao jer sam mislio da sam ja kriv… a ocekivao sam samo tu jednu recenicu. Recenicu zbog koje bih srusio sve moje inate, zidove i bio sa vama sve ono sto jesam unutra u sebi.

Moj stan u  Nemackoj… moje srce… i  moja skolska drugarica iz srednje skole – moj oslonac i stub… Oni samo znaju koliko sam suza isplakao… koliko je bola u meni bilo, koliko je ostalo….koliko romana reci i emocija nisam rekao bratu dok je bio ziv… jer smo bili dva sveta…. jer smo bili podeljeni ljubavlju roditelja… ili greskom istih….

Mozda bi sve to bilo drugacije… da su neke stvari recene u vremenu kada su trebale biti recene… mozda i ne bi bilo drugacije….  nasa kuca za koju sam od starta tvrdio da ima neku negativnu energiju je sada prazna… Tamo su roditelji. Sami i tihi. Otac nema vise kome da prebacuje. Nema kome da pametuje. Nema sa kime da se takmici. Majka je i dalje nemi posmatrac. Ja sam sada skolovana sestra iz Nemacke. Otac mi se obraduje svaki put kada dodjem, jer sam uspeo u zivotu. Skolovan sam i radim u operacionoj Sali. Ponosan je. Jel ????    Majka i dalje guta te emocije u sebi. Vidim sjaj suze u oku,koju pokusa da sakrije svaki put kada se rastajemo na kapiji. Tetke me kao vole. Sve one. Sada.

A ja…. ja sam pronasao pravog oca. Nemamo komunikaciju. Njegova briga je ipak veca. Da slucajno ne zatrazim nasledstvo.Ostario je i sam je. Imam brata i sestre sa kojima nemam komunikaciju. I ne zelim….. Ponovo sam prevazilazim strahove od nepoznatog, strahove urezane u emotivni deo mene. Ovog puta nemam brata da se zajedno vratimo kuci. Nemam ovde ni majku. Ni oca. Mozda i bolje. Mogu da sakrijem emocije da ih ne vide.

Imam moju skolsku drugaricu. Bice koje je vremenom postalo moje drugo ja. Nije ovde sa mnom, ali dovoljno je da joj posaljem jedno slovo preko interneta i da zna sve. Da utesi, da saslusa, da podrzi, da se sa mnom isplace, i da mi skuva kafu kada dodjem. Da me saceka svaki put i zagrli.Emotivnije, snaznije i iskrenije cak i od oca. Tu je i moj inat. Uspecu ja da se izborim sa svim nadalje. ….Mislim da roditelj necu biti.Mozda iz straha koji je usadjen odavno. Ili mozda nije. Bojim se greske roditeljstva. Bojim se uloge oca. Tacka.

Doca 83

 

 


11 komentara

  1. Bobica83 kaže:

    Ja sam kroz njegovu napisanu priču ponovo prošla sa njim kroz sve. More suza iako smo rekli da nema plakanja već idemo dalje. Volim ga puno.

    Sviđa se 2 people

  2. simona32 kaže:

    Da i ovako javno zahvalim Doci na ovoj priči. Takodje i Bobici, našoj Kutanjki, drugarici koja se pominje i u samoj priči. Priča je napisana za knjigu o usvajanju ali je uz Docino odobrenje objavljujem i ovde.

    Odavno nisam pročitala nešto potresnije, nešto jače napisano… Doca je odlično preneo sva ta osećanja koja su bila ispod površine i ona koja su izbijala na površinu… Kako Doca napisa: „Mozda bi sve to bilo drugacije… da su neke stvari recene u vremenu kada su trebale biti recene… mozda i ne bi bilo drugacije…“ Ja mislim da bi i da je to jedan od razloga što nam već u školi roditeljstva govore da deca moraju da odrastaju sa saznanjem o usvajanju. Kako je i Docina priča a ranije Trepavičina pokazala deca zapravo uvek znaju samo te neizrečene reči dobijaju na snazi, sakupljaju se sve više i više dok ne uguše sve ljude. Žao mi je što se to sve duboko odrazilo i na odnos Doce sa bratom i koliko god da je tragičan bratov put i dalji život Doce bez njega opet mi je bila neka svetla tačka što su bar pred kraj pronašli povezanost.

    Bobica mi je rekla da nagovara Docu da napiše i knjigu. Podržavam, a nadam se da će Doca još nekad pisati nešto za blog ili nam se javiti na drugim člancima 🙂

    Sviđa se 1 person

  3. Aleks kaže:

    O, Boze…hvala sto si ceo zivot izneo ovde pred.sve nas koji citamo ovaj blog..Mogu samo da kazem da ovakav osecaj ne.moraju da imaju deca u usvojenim porodicama, već i deca gde su medju bioloskim roditeljima i decom naruseni odnosi…Zao mi je sto si prolazio kroz teske situacije, ali sam sigurna da te je to samo ojacalo.

    Sviđa se 2 people

  4. tatajovan kaže:

    Predivno napisano. Čini mi se da sam osetio svaku emociju i ceo taj život.

    Sviđa se 3 people

  5. sunflower kaže:

    Uh, tesko mi je da pronadjem prave reci, iako sam procitala pricu po treci put… Iako nije ono sto bi se smatralo „klasicnom“ pricom o usvajanju, ipak na toliko slikovit nacin prikazuje svu tezinu precutkivanja istine. Toliko sam se prepoznala vec u pocetku price, da sam znala da ce i ostatak biti podjednako jak,emotivan, iskren. Imam utisak da smo svi mi „nezeljeni“ u stvari neki mali borci koji smo uprkos svemu odlucili da teatralno krocimo na ovaj svet. Osecam ceo zivot slicnu vrstu inata o kome govoris i tu neku duboku zelju da dokazem da MOGU. Imala sam tu srecu da nisam osetila takvu vrstu neprijvacenosti na svojoj kozi. Ne mogu ni da zamislim kako je bilo odrastajuci sa takvim mislima, trazeci krivicu u sebi i trpeti u sebi. Onaj neki los osecaj koji sam povremeno imala je bio zbog bezlicnih osoba, mogu samo da zamislim kada je osoba koja ne prihvata u liku oca. Citajuci o tvom odastanju konstantno sam navijala za tebe zeljno iscekujuci tvoj naredni uspeh. Bila sam toliko srecna kada sam videla da si postao i lekar i ostvario svoje snove, uprkos ne samo nedostatku podrske vec i odmaganju okoline. Uplasio si me kada si poceo da spominjes bratovu dijagnozu. Tuzno, pretuzno, bar na kraju ste se povezali i pruzili medjusobno bezuslovnu ljubav i podrsku. Tesko je oprostiti, znam. Nazalost otac uz kog si odrastao nije znao bolje, drugacije, kao uostalom i bioloski „otac“.

    „KUD SVI,E JA CU KONTRA…JER JA NISAM SVI“, bio i ostao borac i pobednik.

    Sviđa se 3 people

  6. simona32 kaže:

    Znala sam da će odgovor od Sunflower biti poseban ❤

    Ova rečenica je, po meni, ključna u usvajanju:

    "Tesko je oprostiti, znam. Nazalost otac uz kog si odrastao nije znao bolje, drugacije, kao uostalom i bioloski „otac“."

    Prihvatiti da ljudi koji su biološki i usvojeni roditelji nisu znali bolje i drugačije. Da su onako kako su oni odrasli i kako su vaspitani i kakvi su bili kao ličnosti to bili logični izbori. I negde oprostiti ako je to u našem načinu funkcionisanja. Sama imam problem sa tim opraštanjem, nekako mi ta koncepcija sama nije bliska, pa zato kažem. Ali već kad prihvatiš drugu osobu kakva jeste to je neka vrsta opraštanja, razvezivanja, da možeš da kreneš dalje.

    I mislim da je usvajanje teži način roditeljstva. Ima u Sarinoj priči nekoliko puta rečenica da nije za svakoga. I ježim se kad neko kaže isto je, nije isto… Dete je izgubilo svoje prve roditelje, one koji je trebalo da nikad ne izgubi, da budu bezuslovna podrška na ovom svetu. Nije važno da li mi pričamo ili ne pričamo o tome, beba u njemu to oseća. Evo mi još uspavljujemo Viktora, skoro svake noći ima noćne more. Kad mi ispriča sve teme su povezane sa strahovima da će biti ostavljen. Sinoć sam ga uspavala, onda me je u zoru budio dva puta da ga uspavljujem ponovo jer je loše spavao, jer se plaši… I šta ću, uspavljujem i evo onda više ja ne spavam nego kuckam u rano jutro ovde čekajući da dodje vreme za budjenje. Naravno, mogu ja njemu da podviknem da ima skoro deset godina a uspavljujem ga tri puta za noć…. nekad i kažem, no detetu je potrebna ta podrška, ne traži je on iz nekog hira. I zato mnogi roditelji padnu na ispitu ovde više nego u klasičnom roditeljstvu mislim jer je zahtevnije, jer je potrebno više pažnje, više angažovanja, više svega, roditeljstvo plus…

    Tako se i meni sve vreme u ovoj priči činilo da otac možda hoće da pruži pažnju, pa ne bi usvojio Docu da nije to želeo ali nekako ne zna da odgovori na zahteve, ne zna da bude otac plus što usvajanje zahteva. Prvo je bilo da kažu istinu i već ona oslobadja, ona bi ga puštala da se zagleda u sebe i da li isto postupa za sina koga je dobio putem usvajanja i za onog biološkog. I odnos braće bi oslobodili. Majka bi mogla da prestane da ćuti i guta i da objašnjava deci zašto tako postupa. No sad sam ja krenula u to šta bi bilo kad bi bilo. Svodi se na to da su roditelji tako izabrali, kako su znali i umeli, a na Doci je negde sada da to u sebi prihvati i nastavi svoj put. I meni je sjajno što je uspeo da ostvari uspešnu karijeru. A čak me i to podseća što neće decu na mog Viktora, iako je Viktor mali još… Ali obično deca maštaju da će imati svoju decu a Viktor je i kao sasvim mali govorio da deca ne dolaze u obzir. A i on je u poslednje vreme baš odlučan da postane psiholog, isto pomoć ljudima. Ja uvek kažem da je to dobro jer pomažući drugim ljudima uvek se pomogne i sebi (Viktor je kao mali govorio da želi da bude psiholog da prvo izleči sebe pa onda sve druge).

    Sviđa se 1 person

  7. sunflower kaže:

    Slazem se sa tobom Simona kljuc je u tom razumevanju situacije. Zato mislim da je i dobro sto sam biol donorki dala sansu da se upoznamo. Mislim svakako mi je taj kontakt bio znacajan da saznam nesto o svom poreklu. Plus sa obzirom da se zena isto odacujuce ponela sada kao „zrela“ osoba samo govori o njenom karakteru. Insistira na tome da je ona velika majka, kao da ni sama sebi ne veruje pa mora da verbalizuje. Ne moze ona od tolike sebicnosti, nesigurnosti, labilnosti , povodljivosti bolje ni da se ponasa. Imala je problem koji je htela neko da resi. Tu su usetali moji biol baba i deda kojima je uspeh i ugled bio najvazniji. Mislim i sama tezim uspehu, ali ne bih se osecala dobro da na tom putu gazim po drugima. Sada racionalno mogu da objasnim situaciju i ne pitam se vise zasto, ali naravno da je na emotivnom nivou tesko oprostiti. Isto tako i tvoj bioloski otac, posle svega on gleda sve kroz prizmu necega materijalnog. Mizerno.
    Sto se tice tvog oca, ja nekako verujem da jeste usao u celu pricu zeleci da ti bude otac. Medjutim ni on ocigledno nije imao kapacitet da to iznese na pravi nacin. Ne znam kako je to odgajati paralelno biolosko i nebiolosko dete, ja nekako mislim da ne bih pravila razliku, ali opet ne mogu da sudim. Plus on kao muskarac, „Balkanac“ cini mi se da su mu takve stvari bitne.
    Krivo mi je i sto sa mojim roditeljima nisam mogla da pricam o usvajanju. Ceo reunion sam izgurala sama a osecaj krivice je samo pogorsavao stvari. Mnogo toga smo prosli i BOLI sto se niko ne zapita kako je zaista nama, nego MORAS da budes jak za sve. Treba i mi odnegde da crpimo tu snagu, sto zna nekada da zamori.
    Sto se tice roditeljstva to mi je oduvek zelja, pogotovo u poslednje vreme. Generalno u zivotu najvazniji su mi porodica, prijatelji,-odnosi sa ljudima. Uspeh ali ne radi samog uspeha kao takvog, vec osecaj da radis nesto smisleno za tebe i da pravise neku razliku u svetu, neki pomak ma koliko mali bio, medjutim to meni nije dovoljno za ispunjeni zivot. Materijalno koliko god da je bitno u ovo danasnje vreme ne znaci nista ako nije podoljeno sa nekim. Sve se onda vraca na porodicu. Zato znam da me toliko i boli cela ova prica, jer mi je to nesto najvaznije. Mada ko zna da li bi mi porodica bila prioritet da su stvari bile drugacije. Svakako je i uzrok i na neki nacin resenje.

    Sviđa se 3 people

  8. simona32 kaže:

    Sunflower,
    kako su divni tvoji odgovori… Pravo je bogatstvo za naš blog što si ovde ❤

    Iz nekog razloga ljudi ne žele da čuju usvojenu decu i to mene mnogo rastužuje. Nije to samo kod nas. U SAD usvojeni govore i govore i naravno od tolikog govora moraju da ih čuju. Ali opet veliki broj ljudi izbegava. Verovatno je to zato što govore ono što je neprijatno, da deca nisu zadovoljna i srećna zbog celog tog aranžmana… Ljudi vole da vide idealističke priče o tome kako je dete došlo kod roditelja i onda je to happy end. Ja sam zato srećna zbog svakog vašeg glasa, mada bi bilo dobro da usvojeni češće, i više pišu, ali povući ćete ih… Naravno, nisu svi ljudi ignorantski raspoloženi ni ovde ni na zapadu. Knjigu koja je obavezna sada literatura „Primal wound“ napisala je žena koja je usvojena i biološka majka. Ona je baš što je to bila uočila razlike izmedju svojih ćerki i otvorila priču o tom tragu i bolu koji ostavlja odvajanje biološke majke od deteta.

    Inače već sam spominjala da ćemo u knjizi imati jednu priču takodje biološke i usvojene majke Jagodice Bobice. Objavićemo je i na blogu ali je Jagodica Bobica želela da se prvo nadje u knjizi. Verujem da će vas i ta priča duboko dotaći ali pričaćemo kada bude aktuelna na blogu.

    Kod nas inače se muškarci teže odlučuju na usvajanje. Nas je u školi roditeljstva psiholog upitao ko je prvi predložio usvajanja. Od nas pet parova nas četiri smo prvo mi predložile, pri čemu je kod nekih muškaraca to sazrevalo godinama. Samo u jednom slučaju je muškarac predložio. Psiholog nam je rekao da je otprilke u svakoj školi roditeljstva takav odnos. Ne znam da li je tako i danas. Možda imaju neko suparništvo prema drugom muškarcu. Možda je to jedan od razloga što je prećutano Doci usvajanje. Mi sada gledamo jednu zabavnu seriju "Istine i laži" preporučila bih je možda više porodicama sa nešto starijom decom. Tu su slične teme našima prikazane ali na nešto veseliji način, kao sin ima biološkog oca, pa ga odgaja drugi otac, pa ko zna, pa ko ne zna… I pošto Viktor i ja seriju gledamo svako veče objašnjavam Jovanu šta se dešava. I to sve tako veselo zato kažem da može da se gleda sa decom, kod Viktora inače svi drugari gledaju tu seriju, dva oca tralala.. A Jovan kaže pa kako može dva oca da bude??? Zaprepastih se. Kažem jedan je biološki a drugi ga odgaja. Ali nekako to mi je simptomatično za Jovana da nekako ne gleda nežno na biološkog oca kako ja gledam na Viktorovu majku, eto očas i zaboravi da može biti dva oca 😉

    Zanimljivo mi je to strahovanje od materijalnog. Prvo poražavajuće a drugo to je sasvim nepoznavanje zakona i usvajanja. Već sam pisala ali to izgleda nije loše ponoviti. Zakonski mi smo jedini roditelji naše dece. Ona imaju sva prava u odnosu na nas kao i deca u biološkim porodicama. Pravno biološki roditelji su stranci detetu. To je drugo što mi zbog emotivnog dela, genetskog i ostalog bavimo se ovim pitanjima. Ali nema pravne osnove po kojoj bi dete nasledjivalo od biološkog roditelja koji se odrekao roditeljskih prava ili su mu ista oduzeta.

    Sviđa se 1 person

  9. sunflower kaže:

    Jedva cekam knjigu :), i da vidim sve price na jednom mestu.
    Sto se tice materijalnog dela, bilo mi je presmesno kada se donorka u startu vadila na teske 90te i besparicu, a oni realno i vise nego obezbedjeni. Takodje kasnije je stalno isticala kako nemaju para, zalila se na sve i svasta i sl. Pritom joj ja ni u jednom momentu nista trazila nisam niti bi mi ikada palo na pamet. Mislim to su osnovne stvari, zar ne znaju zakon? Pogotovo sto su sigurno bili o svemu obavesteni kada su potpisivali papire.
    Sto se tice oceva, mislim da je to mozda tako i evolutivno, da nemaju toliko razvijni instikt. Naravno kada je dete vec tu da se to sve razvija, ali mislim da ta zelja generalno nije toliko izrazena kao kod zena. Mislim mnogi ono imaju u glavi porodicu jednog dana, medjutim mislim kada dodje do nekih problema uglavnom su zene te koje istraju i koje celim bicem zele to dete. Naravno ovde ima izuzetaka u oba pola, necu previse da generalizujem. Mislim da donekle i ja zato mnogo vise osedjujem biol majku nego biol oca. Verovatno je osudjem i kao zena zenu. Ono sto si spomenula za „takmicarski“ duh kod Jovana, mislim da su generalno muskarci vise skloni tom nekom ponosu i dokazivanju.
    Primal wound ja sebi ne zelim da priznam, a vidim dosta posledica. Nekako nisam bas dugo zelela da dajem na vaznosti tome, pa sam lepo sve potisnula i trazila raznorana druga objasnjenja. Ovo mi je najvise isplivalo u emotivnim odnosima, tu gde sam ogoljena od racija. Bolje je svakako pogledati istini u oci i gledati kako na sto bolji nacin zaleciti sebe. Nekako cesto mi toliko ocekujemo od sebe, tezimo uspesima i sl, a zaboravljamo da smo svakako vec presli dugacak put i prevazilsli toliko izazova. Treba sami sebe da podsecamo na to i da budemo PONOSNI!

    Sviđa se 3 people

  10. simona32 kaže:

    I ja jedva čekam knjigu 🙂

    Socijalni radnici su bili dužni da obaveste biološku majku o tome šta odricanje od roditeljskih prava znači. A svakako i kasnije može da se pročita. Ima i ona druga predrasuda koje se ljudi plaše a to da će usvojeno dete davati novac „svojima“. Sećam se da sam se ja čak i na Kutku zbog nekih pitanja bavila time. A i sama imam tetku koja je kad smo krenuli u usvajanje napala moje roditelje iz tih razloga.

    Mene su često optuživali da preterujem, obavezno nije nešto od usvajanja i sve tako. Čak i Jovan ponekad dok nismo otišli kod psihološkinje u vrtiću. Ona se sasvim složila sa mnom oko primal wounda i objasnila lepo Jovanu a i dodatno i meni. Pisala sam već više puta o tome. Da je beba stoga što je nesvesna sasvim najviše pogodjena i ceo taj primal wound ostaje u nesvesnom i iskače u nekim situacijama koje su okidač, velikim promenama. Recimo ja sam u tom trenutku primetila da su putovanja uvek stres, pisala sam i ovde članak o tome. Pre dolaska Viktora obožavala sam putovanja i radovala se i kako ćemo da idemo sa našim detetom. Ali svako putovanje mi je tih prvih godina presedalo. Izbačen iz uobičajenih navika postajao je skroz nestabilan, sve je zamerao iako bismo bili na divnim mestima a onda bi još izvukao hranitelje da se seća koje kod kuće nije ni pominjao. Psihološkinja je potvrdila da sam lepo to primetila i da putovanja kao jedna promena mogu biti okidač. Ono što nam je rekla tada da se sa tim nauči da se živi, iskoči to iz nesvesnog ali osoba to savlada, kasnije može da se obrati i psihologu za pomoć. Primećujem da su i naša putovanja postala mirnija. Jeste Viktor uzbudjen i nervozan kada putujemo i dešava se da se svadjamo ali to se smiri i nema nekadašnjeg zvocanja, navikao je da uživa u putovanjima. Uglavnom su samo put ka tamo i nazad kritični. E sad ako osoba to ne poveže ona onda ne može ni da razreši jer ne zna zašto se nešto dešava i može godine da provede lutajući dok se ne opseti da može od usvajanja. Zato mi pišemo da ne prodje baš toliko godina, bolje ranije se suočiti 😉 Emotivni odnosi su posebna priča, to smo već pričale. Ne samo zbog te neke promene nego tu su sva osećanja u igri, potreba za predavanjem, bliskošću a to nije sve lako kad je osoba nakon rodjenja obično ostavljena, odmah prekinut onaj odnos koji je trebalo da stvara poverenje i bliskost. No ti Sunflower kao i Doca, Daca. Njegoš i ostali usvojeni koji ste ovde pisali već ste za svoje mlade godine prešli veliki deo puta i svakako možete biti itekako ponosni na sebe ❤ ❤ ❤

    Sviđa se 2 people

  11. Snejpela kaže:

    Dve nedelje mi je bilo potrebno da bih mogla ponovo, polako da pročitam Docin tekst. Potresan je duboko i ne nalazim prave reči da išta kažem, a uglavnom ste sve što i sama mislim već napisali 🙂 Hvala ti, Doco, što si sa nama ovde podelio sve ovo što si proživeo.

    Tebi je bilo teško, preteško, jako bih volela da ti nadalje u životu stvari idu od ruke lakše i lepše.

    Sviđa se 1 person

Leave a reply to sunflower Odustani od odgovora