Usvajanje

Početak » Psihologija usvojenog deteta » Reactive attachment disorder (RAD)

Reactive attachment disorder (RAD)

Kategorije

Kategorije

Počeli smo na drugoj temi da pričamo pa da vam ipak prevedem jedan članak da bismo se bolje razumeli…

Povezanost je duboka veza koja je uspostavljena izmedju deteta i negovatelja koja znatno utiče na razvoj deteta i njegovu mogućnost da izražava emocije i uspostavlja odnose sa drugim ljudima. Ako ste roditelj deteta sa smetnjama u privrženosti možete biti iscrpljeni od pokušaja da se povežete sa njim. Detetu koje ima nesigurno povezivanje ili smetnje u povezivanju nedostaju veštine za izgradnju smislene veze. Ipak uz neke tehnike, zdravu dozu napora, strpljenja i ljubavi moguće je popraviti vezivanje.

Razumevanje problema i poremećaja vezivanja

Deca sa problemom ili poremećajem vezivanja imaju teškoće da se povežu sa drugima i da upravljaju svojim sopstvenim emocijama. To se ispoljava nedostatkom poverenja i samopoštovanja, strahom od bliskosti, besom i potrebom da kontrolišu stvari. Dete sa smetnjama u privrženosti se oseća nesigurno i usamljeno.

Attachment disorder je rezultat negativnih iskustava u ranim odnosima. Ako se vaše dete osećalo više puta napušteno, izolovano, nemoćno, nezbrinuto iz bilo kog razloga ono je naučilo da se ne može oslanjati na druge i da je svet opasno i zastrašujuće mesto.

Uzroci RAD-a i drugih problema povezivanja

RAD i drugi problemi povezivanja javljaju se kad dete nije u stanju u kontinuitetu da se poveže sa roditeljem ili negovateljem. Do toga može doći iz mnogo razloga:

– Beba plače a niko ne dolazi i ne pruža utehu
– Beba je gladna ili se upiškila a ne posećuju je satima
– Niko ne gleda u bebu, ne razgovara, ne smeje se i ona se oseća usamljeno
– Dete dobija pažnju samo ako se ekstremno ponaša
– Beba ili dete je zlostavljano ili zapostavljeno
– Ponekad su potrebe deteta ispunjene a ponekad nisu. Dete ne zna šta da očekuje.
– Dete ili malo dete je u bolnici ili odvojeno od svojih roditelja
– Beba ili malo dete ide od jednog do drugog negovatelja (kao rezultat usvajanja, hraniteljstva, gubitka roditelja)
– Roditelj je emocionalno nedostupan zbog depresije, bolesti, ili bolesti zavisnosti

Rani znaci upozorenja

Problemi povezivanja padaju na jedan spektar problema – od blagih i lakše rešivih do ozbiljnih problema poznatih kao RAD.

Iako nikad nije kasno da reagujete što ranije uočite probleme to bolje. Sa ranim uočavanjem izbeći ćete ozbiljne probleme. Ako se u ranom dobu uhvatite u koštac sa problemom povezivanja uz podršku i pomoć može se rešiti.

Uobičajeni znaci i simptomi RAD-a

  • Averzija prema dodiru i fizičkoj ljubavi Deca sa RAD-om često ustuknu, smeju se ili čak kažu „Auč“ kada ih dodirnete. (Ovo ‘auč’ nisam namerno prevela jer Viktor bukvalno to govori, kao da smo u SAD). Umesto da izazivaju pozitivna osećanja bliskost i nežnost se doživljavaju kao pretnja.
  • Pitanja kontrole Najveći broj dece sa RAD-om ulažu veliki napor da kontrolišu situacije i izbegnu osećaj bespomoćnosti. Oni su često neposlušni, prkosni i raspravljaju se.
  • Problemi sa besom Ljutnja se može izražavati direktno, besom ili otvoreno, ili prikriveno putem manipulativnog pasivno agresivnog ponašanja. Deca sa RAD-om mogu prikriti njihovu ljutnju društveno prihvatljivim postupcima kao davanje ‘petaka’ tako da zaboli ili previše grljenja.
  • Teškoće da se pokaže istinska briga i naklonost Deca sa RAD-om mogu delovati neadekvatno, nežno sa strancima dok roditeljima ne pokazuju nikakvu naklonost
  • Nerazvijena savest Deca sa RAD-om mogu da deluju kao da nemaju savest, ne pokazuju krivicu, žaljenje, kajanje nakon što su se ponašala loše.

Roditeljstvo ili šta treba da znate

Gajenje deteta sa RAD-om ili nesigurnošću u povezivanju može biti iscrpljujuće, frustrirajuće i emotivno naporno. Ponekada ćete se zapitati vredi li to išta ali budite sigurni da vredi. Vremenom, strpljenjem i stalnim zajedničkim naporima povezivanje se može popraviti. Ključ je da ostanete mirni ali jaki u interakciji sa vašim detetom. Ovo će njega naučiti da je sigurno i da može da vam veruje.

Vaše dete je već preplavljeno stresom i vi morate prvo da nadjete načina da se nosite sa svojim stresom kako biste mogli da odgovorite na detetove potrebe.

Saveti roditeljima deteta sa RAD-om
Imajte realna očekivanja Pomaganje vašem detetu sa smetnjama u privrženosti može biti dug put. Fokusirajte se na male korake napretka i slavite svaki znak uspeha.
Strpljenje je osnovno Ovaj proces neće možda biti onako brz kao što želite i možete očekivati prepreke na putu. Ostajanjem strpljivim, fokusiranjem na male pomake stvorićete atmosferu sigurnosti za vaše dete.
Negujte smisao za humor i radost Radost i humor idu uporedo i delovaće i usred napornog rada. Nadjite nekoliko ljudi ili aktivnosti koje vam pomažu da se smejete i osećate dobro.
Vodite računa o sebi i upravljajte stresom Smanjite druge zahteve i nadjite vremena za sebe. Odmarajte se, dobro se hranite, pravite pauze od roditeljstva – to će omogućiti da se opustite i napunite baterije kako biste pomogli vašem detetu.
Tražite podršku i pomoć Oslonite se na prijatelje, porodicu, zajednicu. Pokušajte da tražite pomoć pre nego što dodjete do tačke pucanja. Možete naći grupu podrške drugih roditelja.
Ostanite pozitivni i puni nade Budite osetljivi na činjenicu da deca kupe vaša osećanja. Ako ste obeshrabreni i oni će biti. Ako se osećate slomljeno obratite se drugima za pomoć.

Saveti da se dete oseća sigurno i bezbedno

  • Postavite ograničenja i granice Doslednost, granice postavljene sa ljubavlju činiće svet manje zastrašujućim. Važno je da razumeju koje se ponašanje očekuje od njih, šta je prihvatljivo a šta neprihvatljivo i šta su posledice za kršenje pravila. To se takodje odražava na to da imaju više kontrole nego što su mislili.
  • Preuzmite kontrolu ali ostanite mirni Upamtite da loše ponašanje znači da vaše dete ne zna kako da rukuje svojim osećanjima i da mu je potrebna vaša pomoć. Ostajući pribrani pokazujete da se osećanjima može upravljati. Ako je namerno prkosno nastavite sa ponašanjem skoncentrisanim na činjenice i unapred dogovorene posledice. Nikad ne reagujte kad ste vi nabijeni emocijama, dete će to činiti nesigurnim i ojačati negativno ponašanje.
  • Budite ubrzo tu da se pomirite nakon konflikta Ako ste se sukobili i morali da disciplinujete dete vikom odmah se povežite čim bude spremno. To potvrdjuje vašu doslednost i ljubav i da ćete biti sa detetom u dobru i u zlu.
  • Kada pogrešite inicirajte objašnjenja Ako ste ispoljili frustraciju i bes brzo objasnite da ste pogrešili. Vaša spremnost da priznate grešku može ojačati povezivanje. Deca sa RAD i drugim poremećajima vezivanja iz toga mogu naučiti da iako niste savršeni oni će biti voljeni bez obzira na sve.
  • Pokušajte da održite predvidljive rutine i sadržaje Dete sa RAD-om neće se instiktivno oslanjati na voljene osobe i može se loše osećati prilikom nekih promena ili zbog nedoslednosti – primer su putovanja i raspusti. Poznata rutina može pružiti sigurnost i u vreme promena.

Saveti da se dete oseti voljeno

  • Pronadjite stvari koje detetu prijaju To može biti nešto što dete nije imalo u početnom periodu kao maženje, golicanje, nošenje, ljuljanje. Ali uvek gledajte da se dete oseća prijatno.
  • Odgovarajte na detetove emocionalne godine Dete sa RAD-om obično se ponaša kao da ima mnogo manje godina društveno i emotivno. Ponašajte se prema njemu kao da je mnogo mladje, koristite neverbalne metode da biste ga utešili i umirili.
  • Pomozite detetu da identifikuje emocije i da izrazi svoje potrebe Deca sa poremećajima vezivanja ne znaju šta osećaju i kako da traže ono što im je potrebno. Osnažite ideju da su sva osećanja u redu i pokažite zdrave načine da ih iskažu.
  • Slušajte, razgovarajte i igrajte se sa svojim detetom Kvalitetno zajednički provedeno vreme daje šansu da se dete otvori prema vama i da oseti vašu fokusiranu pažnju i brigu.

Saveti za zdravlje deteta

  • Zdrava ishrana
  • Dovoljno sna
  • Sport i fizička aktivnost

Originalni tekst nalazi se ovde http://www.helpguide.org/articles/secure-attachment/attachment-issues-and-reactive-attachment-disorders.htm#signs_symptoms

at disorder


36 komentara

  1. simona32 kaže:

    Videćete otvorila sam novi deo bloga ‘Psihologija usvojenog deteta’. Neke dosadašnje teme će se naći tamo a ja sam se malo kočila da otvorim teške teme jer vam možda neće biti prijatne pa onda u taj deo ulazite na sopstvenu odgovornost. 😀

    Mada ako mogu ja da savetujem nešto što se u ovom tekstu kaže takodje – što pre uočite problem pre će se rešiti. Mnogo je iskustava o kojima sam čitala na zapadu da roditelji pevaju i igraju tokom detinjstva i ne vide da dete ima problem i u adolescenciji dožive slom i samo dete i njihovi odnosi posle se pitaju šta je bilo a problem je bio oduvek tu. Ja sam pisala da sam znala i znam da kad mi biološki roditelji kažu – isto je to – upitam a kad je isto što nisu ostavili svoju decu u dom nekoliko meseci po rodjenju pa nakon toga došli po njih. Naravno ujedem se za jezik verujem da ljudi nemaju lošu nameru pa se suzdržim. Ali kažem nije to jedna normalna situacija kao što se ovde opisuje. I ostavlja trag, manji, veći, vidljiv, teže uočljiv. I normalno je čini mi se da ostavlja, nenormalno bi bilo da dete nema nikakav trag. Snedra i ja smo se tešile kad su nam deca kukala za hraniteljima da je to možda i dobar znak, pokazuje njihovu sposobnost da se vežu, osećaju pa ima nade i za nas. Jeste to bilo po sistemu ‘kiselo je groždje’ 😀 no mislim da ima i istine…

    Sviđa se 1 person

  2. simona32 kaže:

    Ono što je mene zabrinulo dok sam prevodila je da sam nekad kad sam čitala ovaj tekst jedva prepoznavala Viktora a sad skoro u svemu… Šta nam vredi detektovanje problema ako ništa nismo postigli? No mislim da je to ipak trenutna situacija uzrokovana sa više stvari. Naime nakon dugog vremena pokrenuli smo temu usvajanja a sem toga naizmenično Jovan i ja se nismo dobro zdravstveno osećali u dužem periodu i to je uticalo da ne reagujemo toliko sabrano na zahtevno roditeljstvo kao inače. To je opet pokrenulo Viktorovu nesigurnost i eto…

    Što se dodira tiče, Viktor obožava da se grli i ljubi sa mnom ali evo sad obratih pažnju na tu pasivnu agresiju… On stalno govori da mene previše voli (zato negde u tekstu prevedoh sa previše iako je mogla neka druga reč). Zato ima običaj da me grli kao da će me udaviti, obara na krevet, navali da me ljubi i ne prestaje i smeje se… Sad, nisam se ja baš brinula mnogo zbog toga jer sam otpisivala na dečačku grubost ali… može da bude i ovo što kažu u tekstu. Sa druge strane sa Jovanom ne voli da se grli, zna da bude baš grub mada i to kao igra se, Jovan ga poljubi a Viktor ga šutne. Ili vrišti što ga je tata poljubio ili zagrlio pred spavanje, on hoće samo da mu pošalje poljubac??? Onda ako ga malo nešto dodirneš kako ne treba „aučira“ kako ja kažem tj ponavlja to auč auč i onda kriči da mu je zavrnuta ruka ili povredjen prst. Sve to naravno prenaglašeno nije mu ništa što se povrede tiče ali iskoristi priliku da se dere i urla.

    Neposlušan, prkosan, raspravlja se – sve tačno, nemam šta da oduzmem ni da dodam 😀

    Napadi besa – o najzad mogu da se pohvalim da smo nešto razrešili. Naravno uhvati ga i sad nekad ali kako je to bilo ranije ne može da se poredi. Za svaku sitnicu je dobijao napad besa. Kad sam jednom pokušala da igram sa njim „ne ljuti se čoveče“ na samu pomisao da izgubi bacio je celu igru, pocepao, bacao i ostale stvari po stanu i završio u kazni. Mi smo mu dopuštali da izražava bes jer mislim da je to dobro i bolje nego da guta ali nekako sam ga usmerila da šutira jastuke i cepa novine. Inače kad počne da baca sve po kući sve porazbija 😀 ili udara vrata kao da su mu ona nešto skrivila… No to su nam kažem samo „prijatna“ sećanja, ume da kontroliše bes, samo se ponekad razbesni ali kažem mnogo redje…

    Kad sam razmišljala o ovoj srdačnosti prema strancima i bezobrazluku prema bližnjima shvatila sam da je o tome moja majka pričala kad je kritikovala društvenost. Nije se baš precizno izrazila ali lepo je uočila. To nije bilo ranije, novi momenat 😦 Prema nama, bakama, dekama bio je ljubazan, mazan, ne računajući povremeno sa Jovanom neki spor… ali uglavnom nije bilo problema sa davanjem i primanjem ljubavi. Sad odjednom je grub prema nama i bakama i dekama, ne uvek naravno ali… suviše često. Pre tog komentara moje majke bio je bezobrazan prema njoj i otišao da pomaže ženi koja nam sredjuje kuću i prema njoj krajnje srdačan… Posle sam ga nekako navela da se ipak igra sa bakom.

    Savest ima ali nekad da ili nekad ne… Kad se setimo njegovih ozbiljnih prestupa nekad kaže da se kaje, da to neće ponavljati a nekad da je baš srećan što je bio bezobrazan prema nama, trebalo je još gori da bude…

    Sviđa mi se

  3. simona32 kaže:

    Imajte realna očekivanja – vidim da je dug put! 😀 Možda je moj problem što nekad imam veća očekivanja, ipak je dve ipo godine prošlo od usvajanja, on sam ima šest… trebalo bi da je nekako bolje… ali dobro prihvatimo realnost pa da se radujemo zbog malih pomaka 😀

    Strpljenje je osnovno – lako je to njima da kažu, videla bih ja njih 😀 Strpljivi smo, jesmo 😀 Kažem možda u poslednje vreme loše zdravstveno stanje kod oboje utiče da nismo onoliko strpljivi kao inače. Ali rekoh i Jovanu da mora da čita ovaj članak.

    Negujte smisao za humor i radost – e ovo je uvek potrebno… Jovan je kod nas „zadužen“ za humor… Kažem opet moramo da se i mi popravimo sa zdravljem jer čim i ono nije dobro ne osećaš se ni raspoloženo i sve ti izgleda crnje nego što jeste…

    Vodite računa o sebi i upravljajte stresom – ovo upravo rekoh! Počela sam da razmišljam više o ovoj i sličnim temama sinoć kad mi Jovan kaže da ne može da izadje jer ne mogu ja sama da se izborim sa Viktorom. Zar smo dotle došli da ne mogu da ostanem sama sa šestogodišnjim detetom? Zar nećemo sad nikoga vidjati kako bismo se posvetili samo njemu? Zabrinjavajuće ako je tako, no kažem čini mi se da je trenutni kolaps pa je lošije nego što inače jeste…

    Tražite podršku i pomoć – evo tražim 😀 Nadam se da će nam ovo biti tema i na susretu…

    Ostanite pozitivni i puni nade – grrrr videla bih ja njih! Šalim se, mora tako nego nije lako ne samo zbog Viktora to je samo jedan deo nego i zdravlje posao itd… Ali svakako kad vidim da nam je pozitiva presahla pozabavim se time…

    Sviđa se 1 person

  4. simona32 kaže:

    Postavite ograničenja i granice – trudimo se a Viktor se trudi da ih probija pa opet iznova…
    Preuzmite kontrolu ali ostanite mirni – i ovo se trudim ali nije lako…
    Budite ubrzo tu da se pomirite nakon konflikta – e ovo jeste uvek. Kod Viktora i mene se temperament začas uskovitla ali se još brže pomirimo. Nekad je bukvalno minut u pitanju 😀

    Evo ga Viktor moram da prekinem…

    Sviđa mi se

  5. tatajovan kaže:

    Odlično si ovo prevela i odradila. Ti ćeš zaista postati jedan od najvećih stručnjaka za oblast usvajanja u zemlji. Kao da si studirala taj smer. 🙂
    Elem iako je ovo čest problem, mislim da je kod Viktora izražen u baš maloj meri. Ništa alarmantno. Dosta nam je privržen.

    Sviđa se 2 people

  6. simona32 kaže:

    Hvala Jovane. Mada ne mislim da sam ja neka stručnjakinja za ovu oblast, ali čitam, saznajem…

    I u tekstu se kaže da je to jedan čitav spektar tj skala u nepovezivanju. Nijedno od naše dece neće izgledati kao vanzemaljac. Sem toga i kad je izražen RAD odnosi se samo na kuću, lične veze, znači bar u ranom dobu a često i kasnije vaspitačice, nastavnice mogu da budu mirne. Deca će pokazivati sasvim uobičajeno ponašanje ili čak visoke rezultate u vrtiću/školi. A i u kući, to su mislim većinom sitne stvari ili skup sitnih stvari. Tek ako prodju nezapaženo, ako roditelji ništa ne rade na prepoznavanju i radu sa detetom u adolescenciji dodje do bujanja i većih problema. Kako tekst kaže nikad nije kasno da se nešto radi ali ako može – bolje što ranije. Mnoge od ovih stvari ja sam osetila da treba da radim instiktivno. Ali ne sve. Sem toga nisi nikad siguran, drugo je kad dobiješ neku potvrdu iz psihologije/medicine – onda znaš da si na pravom putu.

    Sviđa se 1 person

    • Anima kaže:

      Ja sam Anima . Zeljeno dete . I moj zivot je nepopravljivo upropastio Reactive attachment disorder (RAD)! Kako ljupko ime za tako opaki nemir koji se prozivi……………… Do ovog trenutka nisam ni znala da se to tako zove . Znam postoje na stotine svetskih sajtova sa gde se nadugacko i nasiroko prica o svim ovim temama ali meni nije tamo mesto.Jer kulturoloske i socioloske razlike se odrazuju na to da gledamo i dozivimo istovetnu stvar sasvim drugacije.Ja cu razumeti osvescenu npr.dankinja,nigerijanka,italijanku ali ja zelim da pricam o nasoj sredini gde smo se rodili…. Nijedan trud i rad ( ne onaj sa pocetka price nego onaj ozbiljan 🙂 ) nije uzaludan,pa ni ovaj,tako da ako bar jedna nasa recenica pomogne nekome da se preispita razresi neku sumlju i cak potakne na ideju da drugima poboljsa zivot ih,pa to bi bilo bas lepo. In primis pomaze nama samima. Nasa privatnost nema cenu da bi se razgolitila senzacionalistiki i bucno zarad jeftinog zadovoljavanja tudje radoznalosti i ovo nikad nebih rekla pred nepoznatim ljudima ali ovde citajuci vas i po malo upoznavajuci kroz vase napisano otvaram se kao osoba u koje mogu imati poverenja………………….. I tako citajuci dodjem do prica o hraniteljima othraniteljima ili vec kako se to ispravno zove i sto se prica dalje odvijala dok usvojeni roditelj vidi u njihovoj paznji i brizi za dete nesto pozitivno a u privrzenosti koje ono oseca za te ljude sa kojima je jedan period odraslo nesto vrlo pozitivno kao dokaz da je dete spremno da se veze, ja koja sam do tada citala iz ugla bioloske majke sa uzatosnoscu sokirano prezivljavala sve to primordijalnim instiktom da ga zastitim svesna posledica koje mogu biti ostavljeno na njega koje vidim iz ove perpsektive. Ee,reci ce neko, ni jednom detetu nikada nije naskodilo previse paznje i voljenja i brige.E jeste! I tacka. I onda sam shvatila da je posle bioloske majke iz mene progovorilo dete koje je dozivelo sve to.I ne interesuje me sta o tome pricaju naucna istrazivanja ,meni je RAD promeni zivot.Ovde se ne govori o standardnim familijama ( gde sva ova teorija nema primenu) nego bas u ovim nasim speciificnim slucajevima. Ovde su opet ( po mom misljenju)zakazali psiholozi koji rade na odabiru podobnosti istih.Jer nesumljivo je da se covek veze ali po usvajanju lagano treba da izadju ,jer konstantnim pojavljivanjem ( nesvesno) destabilizuju formiranju novog fokusa stabilnosti i ljubavi deteta.I ako dete konstantno u tom prvom periodu zudi za hraniteljima po meni to treba dozirati strogo jer korak napred ,dva nazad mogu izgledati kao trenutna zabava i sreca svih ,ali su trajne posledice moguce .A ,ako hranitelji ( ne mogu) da se uzdrze“od privrzenisti“) to je jedna lepa osobina jer su empaticni ,ali stim samim oni pokazuju koliko su NE podobni za privremena usvajanja. Tacka! Trebaju da usvoje jedno dete kojima ce dati tu dozu ‘nesebicne ljubavi i da izadju iz uloge hranitelja u usvojiteljima drzava ce biti prema njima nadam se blagonaklona ,jer sam shavtila da oni umesto majkama koje su rodile daju pomoc njima.Ali elem.Pola ozbiljno pola suptilni sarkazam.Shvaticete me. Tako mi se pokrenula lavina i shavtila sam da je i meni te previse ljubavi unistilo zivot a nebih da se doggodi nikome.Jer bolje spreciti nego leciti,bili su u pravi stari………….. Ko me je procitao u mom prvom javljanju ,mozda mu nisu bile logicne neke stvari ali ako posle svega ovoga sto vam ovde ispricam ,shvaticete da je sve povezano i vezano za RAD. U kratko,moj zivot sam opisala kao dete razvednenih roditelja koje je sreno i ispunjeno zivelo sa svojim ocem i mojom novom mamom( rec maceha je po meni ruzno i rugobatno i umanjuje znacaj te drage zene u mom zivotu i ovde cu je zvati keva) zivela ispunjeno,ali sam pocela da lutam ( sa mi se dusa smiri)..Hm..nekome bi bilo nelogicno iz blagostanja i srece u kom sam bila i zasto.?I nisam mogla da se smirim..govorim na kraju.?! Zasto !?? Da bi razumeli koren svega i mozda ako jednoga dana neuspem da se sretnem sa mojim detetom bar da sazna neke stvari kako su bile,sta je koren svega i odakle potice.Jer ne ustane se jednoga dana covek iz cista mira i ucini bilo sta.Znam da mozda nece biti prijatno,ali to sam JA to je deo moje proslosti koji nemoze da se promeni… Moj otac i mama su se zaljubili ludo.On perspektivni akademac,vojno lice pred kojim je sigurno bila sjajna karijera ali do zavrsetka skolovanja to je valjda onda tako bilo nije trebalo da ima bracnih obaveza.Ali njih dvoje su se toliko voleli da su se uzeli i dobili mene i brata.Klinci on 20,mama 19.Otac je taj put na listi prioriteta stavio svoje dete tako znam da sam bila stvarno zeljena jer kad je trebalo da bira izmedju uniforme i nas izabrao je.Ali su ga zadrzali….Posle dve godine se rastaju ( kako zasto to je vec njihova stvar) i ja sam ‘dodeljena’ ocu a brat mami. Iz velike ljubavi kad se strasti smire i sve dodje na svoje,opet se uspostavio dijalog i obadvoje su stvorili svoje nove zivote.. -(RAD) I uticaj PROMENE OKRUZENJA na mene . S’obzirom da sam zbog prirode ocevog posla promenila okruzenje i preselila se iz kruga dvojke,samog centra Bgd gde mi je zivela baka,deda ,tetke u M.prelep grad tadasnje yu a mama u unutrasnjost Srbije sa bratom i radila kao zdravstveni radnik na urologiji velikog med.centra iako su bili vrlo avangardni za to doba i zeleli da se deca sto cesce vidjaju i odrastaju u harmoniji to jednostavno nije bilo moguce iz logistickih razloga.I tako tek ambijentirana na vrtic drugare baku prelazim u sasvim novo okruzenje.I znate sta.kad dete odraste okruzeno brigom ta adaptacija je prirodna ,tako brza i rekla bih neosetna. Ali menjajuci tako mesto zivota ustvari nisam mogla da imam mesto poistovecivanja i pripadnosti.Jer u svakom tom gradu i tamo gde sam se igrom slucaja rodila( sad je to druga zemlja),pa u Bgd pa u gradu ( sad je opet to treca zemlja), ja sam se ustvari svuda osecala dobro svuda sam bila ‘kod kuce’. Ali odrasti i biti odgajan sirokog kosmopolitickog duha u svetu ma koliko se moj cale trudio i moja keva da od mene stvore stabilno dete dajuci mi u granicama njihove mogucnosti divan zivot i paznju u momentu kad su me tako malecku pitali Odakle si.Olucno dgovorila -Odavde!Ne ,nesto nije stimalo.Ne u meni. Nego u njima .Ljudima! ( scena da pojasnim,je kad se snimao nevazno neki film pa na audiciji ( tad sam otisla i nikad vise u zivotu) trazili klince za neke scene i mene odbacili jer im se nisam uklapala’ u taj kadar.Koje razocarenje.Ma nego zbog filma nego zasto sve da a mene ne.i kako to da se vidi da ‘ja nisam odavde’.da li se vidi da sam dete rastavljenih roditelja i da ne zivim sa mojom mamom ? Koliko pitanja u decijoj glavici prodje kad bi znali….. Kad sam posle gledala taj film da bi razresila misteriju ( jer ja sam nas svu decu videla isto) obukli su ih u neke stare skute i trebali su da glume napacene,a ja tako sa tako gordim gardom iskakala bih i kao producenti shvatili da ja tu ne pripadam…….To je bio pocetak .Od tada sam nesvesno pokusavala da se uklopim u masu jer kao svako dete sam zelela da budem primljeno u sredini….Zaboravljajuci na tu scenu zivot sa mojom novom kevom i caletom je licio na nazovi bajku.Cale sarmantan,pravicno strog ali velikodusan omiljen sa svojim i smekerskim smislom za humor i nova keva (jojjj ljubim je ,sreca moja koliko je voli iako me nije rodila),fina malo povucenija (e pa imale smo obe svetle oci i u tom periodu mi je bilo jako vazno da nadjem bilo koju tacku koja ce nas spajati) ,rodila je dvoje dece.Moju seku i batu.Pa iako me nije rodila ( ovde bih iskreno ja iz ugla deteta koje nije odraslo uz svoju mamu) ovde bas vazi ona poslovica imam dvoje dece i moj muz ;ali sam zaboravila koje je behu moja. Za to joj hvala jer se trudila i podigla ona.Ali ja i pored svega sto su mi dali nisam bila sretna.?Zasto? Vracao mi se f.bek kad me pitaju odakle sam,da ne znam sta da kazem.Tamo gde sam se rodila,onaj prvi drugi ili grad u kom zivi moja mama i gde je isto kuca? I ma sta da sam odgovorila,nisam se osecala lepo jer ni jedno mesto nije me upotpunjavalo.Zato kad sad sagledam sa pocetka onu hraniteljske porodice gde deca prvo zive,mogu nesvesno da dozive povezivanje i tako da ostane dugo.E tu je problem.Dete treba da ima jedno mesto koje zove dom.sve ovo ostalo su nazovimo ( gosti) .Ne znam da li me razumete. druga stavka za okidac RAD-a u meni ( detetu koje zivi sa drugom mamom) i kojoj ni ljubav ni paznaj ni familije ni rodjaka ni od strane bioloske majke ni od strane moje nove keve ni njene familije ni od strane tate i njegove familije nista nefali,naprotiv imala sam sve te familije cak sta vise osecala sam se privilegovano jer sam imala mnogo vise rodjaka nego bilo bo drugi.utattaa i sta se dogodi ( ovo usvojene mame da dobro poslusaju) provodim raspuste recimo kod jedne bakei dede.Sve milina.Oni me setkaju za rukicu mozda oko osam devet godina sam imala i scena da nam prilaze ljudi .da se pozdrave sa njima ,onako srdacno i deda lepo me predstavi moja unuka( uh ja sam bila dedino zlato9 jedina unukica sve ostali decacici ,kupio mi je sat ,nikad mu necu zaboraviti ,ali ne onak koji je on hteo nego je rekao .Biraj!onaj koji ti se dopada koji bi volela da nosis.Nisam imala pojma jer nesto satove nisam ni nosila(onda ).rekog ,deda izaberi mi ti,ja stvarno neznam koji bi( bili su svi tako lepi u mojim deciji okama) Ne kaze ,Ti treba da izaberes jer ces ti to nositi i treba bas da ti se dopada) Uh ,mojoj sreci nije bilo kraja.Od tad volim ma da li je mali ili veliki poklon da ljudi ( a priznajem i ja )izaberu sami i samo tako znam da cu ih usreciti i da cu sama biti sretna( deda mi rekao 😉 ) . Elem,pita taj covek sto nas srete,onako uzgred cija unuka.Pa moja kaze deda!.A on insistira jeli to( pa kaze mamino ime)mala ili pa kaze caletovo i moje keve ime) .Hm..ne secam se sta je deda odgovorio tu imam iskreno prekid.To je iako znam sigurno da sam ostala prisebna ,te naizgled nevazne reci sigurno izrecene ne sumljam samo iz puke radoznalosti ,su na mene ostavile JAK UTICAJ .NE PODCENJIVATI malu decu i njihovu inteligenciju jer oni sve registruju i tako jedna mala rec moze posle ce se videti promeniti zivot……………………………………Vaspitana da kad stariji pricaju se ne mesam ustavri nase decije je bilo da se uljudno pozdravimo i idemo i gramo u svojim sobama napolje sa decicom.Sa te strane,ne igra ulogu genetika nego puko vaspitanje koje je vazno da svako dete ima.Jednom nauceno,ostaje za ceo zivot( ili ne nauceno) Ja nisam odrasla sa svojom bioloskom mamom ali bez lazne skromnosti iz te normalne ,skromne ali casne familije sam sam se uklopila u daleko vise drustvene rangove kad je bilo potrebno,tako prirodno i jednostavno da mi se cinilo da sam ja kulturnija od njih.Kao da me je odagojilo tri rodjene majke a ne ona sto me odcuvala.Kultura je kapital za ceo zivot.Materijano dolazi i prolazi ali to ostaje. i sta tu nije onda u redu bilo.? Sve sto sam vise rasla ljudi su nesvesno misleci da valjda ja kao dete ne razumem ili neshvatam zato sto to sam mala pravili gafove i etiketirali me zato sto nisam odrasla sa mamom i tatom zajedno,tipa jao kako je porasla jeli to bese ( pa kazu mamino ime).Ili sam kod kevinih pa sam od onih drugih… I tako…od one fine pristojne devojcice koja je bila divan djak ( pohadjala sam osnovnu skolu po metodu montesori par godina, eksperimentalna divna skola ma jedva sam cekala ne samo ja ,nego svi mi da svane da idemo u nju jer je bilo uzivanje. Nastavni plan avangardan za to doba nismo nista morali nego je razvijana i psihicki i fizicki potencijal onoga sto smo najvise zeleli. ( Te x eksperimentalne skole na dinoj Aveniji secam se i danas…Kad su nam promenili skolski plan( jer su shvatili da ce razviti mozda previse kreativnosti u celoj toj generaciji,dobili smo onaj klasicni skolski koji je bio obavezan za celu zemlju; a mi ne naviknuti da se nesto Mora,popustili smo .Ne svi naravno,tu je doslo do izrazaja tek nas temperament ,jer neki su postali super odlicni ( po meni koji su genetski predodredjeni da izvrsavaju zadato.tipa sedi uci i oni nauce,jednostavno).Tu je doslo da sam shvatila da sam karakterno drugacija.mnogo borbenija da se izborimo prodiv nepravde.Ih da ste me samo culi i videli.Trebala sam da budem filozof i politicar rodjeni koliko sam argumentovano branila po meni sve nepravedno osudjene jer nisam podnosila nepravdu I od devojcice koju ineteresuje biologija,geografija,prvak je u bacanju koplja ,igra rukomet i bavi se atletikom istorijom,pise i osvaja one skolske nagrade popustila sam malo u ucenju jer meni nije bilo interesantno da se MORA,ma nista se nemora po meni,sve je stvar zelje..I tu roditelji pocinju da govore da treba da se uci ( ma znala sam i sama)za moje dobro..I poceo je da se stvara neki jaz gde su se ispojili prvi simptomi RADa….Popustanje u skoli.Znam da su nesvesno optuzivali kevu jer sam se toliko promenila ( jer da je dete zivelo sa svojom majkom,to bi bilo sasvim drugacije.I price tipa,upropastila je tako divnu devojcicu jer je dala prednost ‘svojima dvoje’,zanemarivanjem…Kakve gluposti boze moj,jer znam ja ko je mene ocuvao,ona je MOJA MAMA iako me nije rodila i ne zavisi od nje moj uspeh u skoli nego je do mog karaktera..Tu vec se ispoljavaju prve krize jer bezim od kuce ( ovo je pre samo adolesentnog perioda),i Dolazim za bgd.Nisam stigla .Na pola puta u vozu su me vratili,a ja sam zelela da odem dalje sto dalje.Svi oko mene su preterano pokazivali ‘da sam im draga’ valjda zato sto sam bila dete rastavljenih roditelja pa mogu samo da pomislim kako je deci koja su usvojena kako li se ophode sa njima,jer ja sam i zivela sa jednim bioloskim roditeljem i u ljudima kam izazivala ‘sazaljenje’.Mislimm..oni su za zaljenje i meni nista nije problem,nego to sto si mi stvorili zbrku KO SAM JA ! CIJA SAM zapravo! GDE PRIPADAM! jer gde god da sam bila osecala sam se nepotpuno.Ok divno mi je ali mi nedostaju jedni ili drugi ili treci BILA SAM SVACIJA a nikome nisam pripadala sto posto.BILA SAM OD SVUDA o od nigde nisam bila jer se nigde nisam osecala potpuno.i pozela sam da govorim neistine,Onako odjedanput.Da li je to bio nesvesni vapaj za pomoc koji sam slala da mi se pomogne neznam.Mislim da jeste.kako sam se osecala,to nije moglo da se vidi.Uostalom ja sam u sustini uvek bila dobro,ali na trenutke sam osecala to nepripadanje.i mozda sam nesvesno zvala da mi se pomogne.?! Pocela sam da bezim iz skole.Od andjea postala sam opaka curica.sekla sam slike iz enciklopedija ( joa srce me sad boli samo kad pomislim) i tako upropastila vredne knjige.Ja u mojoj glavi nisam mozda bila svesna koliku stetu sam mojima nanela :u svakom smislu.Da iz uniforme vrebam da izvucem neku sicu ( jao) sad me blam i stidim se.da organizujem proteste u skoli i da se druzim sa sumljivim drustvom.Onako mala ( ja sam se osecala velikom vec u 12 godina) postajala sam sve gladnija ljubavi i ma sto su mi je svi moji davali to je pocelo da me gusi.Aj ‘ ga ti znaj.Izbegavala sam da zagrlim tatu i kevu a ni mamu ( samo ono sto je trebalo),,,Moji su poseli da ne kazem stide, ali sam im napravila nekoliko prestupaka kod familije da su oni crvenili od bruke….Ja sam sa tim period opet prekomanda i sve iz pocetka.novo drustvo nova sredina i opet mi ma koliko da smo bili na izgled srecna familija potezalo se pitanje UVEK OD STRANE drugih da sam ja cerka iz drugog braka ( a sad mogu opet da samo zamislim kako ce biti decici koja su usvojena da nisu ni iz drugog braka nego od neznam ti ja kud.I osecala sam se opet iako voljnena .BASD NICIJA:a htela sam da budem kao i svi drugi..da imam mamu i tatu..RAD je odlazio i dolazio u valovima rekla bi.Prestupi,promene skole,pa mir…gde ja kao andjeo se zatvaram u svoju sobu i tako pravim svoj svet.Moj svet.I tu sam na sigurnom samo da me negnjave,sa pitanjima podpitanjima,cackanjima da bi saznali zasto se tako ponasam..kad me pitaju ?Reci sta mozemo da ucinimo za tebe,sta te muci,kako mozemo da ti pomognemo,razumecemo te samo reci.Pa sta da im kazem,da imam sve a nemam MIR,svoj mir.. vec ako sve pricam pokusali su i sa malo grubljim metodama ,samar vaspitni je pao da mi jos dan danas zvoni u usima.Znam da je bio vaspitni taj jedan jedini valjda vise od nemoci sto nisu mogli da me obuzdaju i izvedu na pravi put..Pocela sam da se oblacim vrlo lose dzins na to mislim ne ovo danasnje ,nego onako hipi apa drapa kao da me polava izbacila,da oni tako uljudni kad se vracam kuci stide me se,valjda su ljudi mislili maceha me ‘ispustila’ u odgoju svojim zapostavljanjem ,znam i osecam sta su mislili,ali me to vise nije zanimalo ,jer trebalo je ugoditi svima ,I ako jednom ugodis,necese dopasti drugom..i tako sam prestala da ugadjam.i od grize savesti sam te noci isekla vene.Poznecete me ako me sretnete,ja sam danas zena od pola veka ona sto na svojoj levoj ruci ima vise od dvadeset posekottina ziletom .ja sam ona koja je zelela da umre jer se nije osecala prikladno i osecala se nicija ,a zelela je da voli i da je vole ali totalno,ne na kriskice malo tebi ljubvi malo tebi malo sam tvoj ali sam i od nje i pd njega ma zavrzlamaa:heh zeitote.da pojdednostavimo.Moze li nesto moje samo MOJE! E znas nije tako bas jednostavno,ljudi moraju da se dele,moraju znas ( sigurno bi rekao)da vole sve ljude ne moze jedna osoba samo jednoj cela da pripada.UHh onda nista.,stace mi ,pomislih ovo sve.Ta deljenja ne prihvatam.Moze li mama da bude moja ,samo moja !? ne ona moze da bude tvoja ali mora i da voli batu seku janka marka itd ok Moze li tata da me samo voli? Da ali tata mora da voli i mamu i svoju mamu itd.. a decko moze li on da me voli!’ On da ali ces ga deliti sa njegovim tatom mamom itd.. E takva pitanja drage moje postavljaju deca u sebi sa RADom .N zato sto su manje inteligentna ( naprotiv) ne zato sto im nedostaje ljubai ili paznje pa se pitate gde li ste pogresili ili ste mogli negde nesto bolje da ucinite.NE opustite se,mi smo svesni da nije do vas ,do nas je ;do necega sto se u prvom delu odrastanja i sa uticajem dusebrinika ( mrss ).Takva pitanja sebi nikada ne postavljaju deca sa roditeljima ili ako ih i postavljaju ali u daleko manjoj meri od nas koji nismo odrasli sa biloskom majkom..I Da se razumeno,ja sam imala stavrno divno detinjstvo da se razumeno cak mnogo bolje od vecine mojih vrsnjaka ali na trenutke sam pravila u naletima takve gluposti da sam osim nisam sebi nasla mir, stvarila patnju koje sam samo sada svesna stvarila svima oko mene.Nesvesno veruj te.jer u to trenutku kad su mi se sama postavila pitanja na oje niko nebi mogao da odgovori zasto iako imam sve nemam nista,jedno sam pozelela ..da me ne ma….Nije bolelo.Presekla sam vene ,na nekoliko mesta da budem sigurna da ce to biti kraj.Peklo je samo.Ionako sam mislila da cu tim cinom skratiti sebi taj nemir a i osloboditi ‘tereta’ svojima i svima oko sebe koji su se trudili da mi pomognu i izvedu na pravi put…Prezivela sam..Zakrpljena.Secam se da me nisu grdili..Otac je uvek govorio dete treba ‘tuci’pre nego sto razbije vaznu.kad je slomljena ,nema svrhe. Zamislite nemoc coveka koji se trudi da od deteta ‘napravi coveka’ a ne ide.ma bez velikih ambicija ,nego da na zivotnom putu ga usmeri na najbolji moguci pravac.A sve sto pokusava ne da nema rezultata.. Cale je govorio ( ili ostali sam se tacno ne secam) ali mi je ostalo zapecacena fraza jos dan danas ,tipa moze da postroji ceo garnizon i da sto vojnika izvrse naredjenja bez pogovora a nemocaj je da da dovede u red jedno dete.Ne znaju oni kako je biti niciji..Jel sve je to povezano,poremecaji u ponasanju su znaci koje dete nesvesno sanje u etar kao nemi znak za pomoc.Nije ni svesno toga. i umesto da bude od pocetka rajasnjeno mesto svakoga u detetovom zivotu ja jasnom funkcijom,previse tih ljudi stvara samo konfiziju,Zato sam ono rekla na pocetku da pomeranje fokusa sa jednog na drugu sobu ( pis end love ) voli sve ,svi ga vole i upropasti se dete.Naravno da nije uvek tako ali moze da se dogodi.a niko to ne zeli………. Otac i majka i majka kad je shvati sta sam uradila bili su ocajani .Pokusati sa odes sa ovoga sveta je mislim najveci nespokoj za jednog roditelja.da storis bice kome ovozemaljski zivot nista ne znaci.posto su pobali sve da se smirim i ucim vratim se u kolosek i nastavim jednostavno dalje dosli su na ideju da posetim psihologa. E tu je tek interesantno i veoma kljucani period.Vec imam 16 punih godina i osim sto se oblacim kao da ne pripadam njihovom drustenom stalezu nego nekoj drustenoj margini moj zivot je manje vise ok druzim se opet malo sporta ( ne preterano) slusam muziku sanjam i sanjarim kao svaki tinejdzeri i samo povremeno pravim izlete ono da ih malo cimnem,kad mi kazu da dodjem u 9 jer to je vreme kad fine curice dolaze kuci,ja ostanem do Iz inata.Ne zato sto radim bilo sta,nego jednostavno (setite se bilo smo svi klinci )tad je ekipa i dobro zezanje zurka ili koncert i ja znam da je opasno ali daaaj bre bar su smarali ( Ovo sad da bih objasnila i docarala scene) ali nikada za pedeset godina nisam opsovala pred caletom ili nedaj uzdigla se cak i glasom:To je stvar respekta i postovanja.Ah gundjam i negodujem to da ali sve zna se dokle se sme sa roditeljima do koje granice ici.Slede kazne u vidi nema izlaska jednu nedelju.Au sve mi diraj nemoj sobodu:kao pticica sam se osecala u zatvoru.Cak i moja soba koja je bila moje utociste gde sam nalazila mir,biti primoran i na lepo bez slobode ,to je usud.Opet sam na foru pobegla.( A interesantno kako se opsle u daljem zivotu ispostavilo,ja sam jedan tio koji uziva u relaxu i spokuju stana kuce.i dan danas kad imam mogucnost da izadjem gde kad i koliko hocu da odem da se ne vrati da radim sta zelim ,meni je ponekad smor da izadjem jer se perfektno ispunjeno osecam u miru doma.jer sloboda nije ono sto je spolja i van naseg tela . SLOBODA JE KAD TI JE DUSA SLOBODNA, iako zivi samo u granicama tvog tela niko je nemoze vezati.Sad to znam jer sam pokidala stege koje su je vezivale…………………………………………….I taj prvi susret sa psihologom umesto da je doneo neki boljitak samo je bio okidac.Jer ja iako sam bila ‘nestasna’ i previrala iznutra jer sam bila na trenutke van modus conportandi,sa svim mojim dilemama o kojima pricah,samim tim sto su me doveli kod doktora bilo je porazavajuce i shvatila sam da misle da mi nije dobro.Uf. opasno je to jer deca ne zele a priori da prihvate da im treba pomoc strucna.i sta je bilo razgovor sa psihologom ,gde opet ma koliko oni ispitivali ,to je tako jedan zesci smor da ne vidis da se sve to zavrsi pa da idete kuci.Znam iz ove perspektive da su roditelji normano potrazili savet,ali su po meni ucinili mnogo gore.jer ja sam samu sebe dozivljavala mnogo bistrije. To po meni je trebalo da se uradi drugacije.A ko, do mene, dete koje je proslo to moze da vam kaze.Kad se primete prvi znaci ( u najranijem detinjstvu ) ovde ne govorim o temperamentu i osobenoj karakteristici svih nas koji nas cine genetkom razlicim,ali ta ponasanja cudna po okolinu,( kod mene je bilo bezanje,iperaktivnost sa fazama gde sam bila samodovoljna,povredjivanje ,treba reagovati ( da naglasim kad sam bezala,ja jesam bezala od njih ,ali sad znam da sam BEZALA OD SEBE SAME.. Malo komplikovano ali nadam se da me razumnete.I roditelj treba da ode kod psihologa da mu on da ideju ili vec neki program koji je zavisan od slucaja do slucaja i pomogne mu da dete u prijatnoj kucnoj atmosferi bez gnjavaze ili opresije se sve dovede polako ali sigurno u red. Ja ne sumljam u konpetenstnost profesionalaca,daleko od toga nego mislim da je daleko delotvorije da u zavisnosti deteta vi budete ti koji ce ( uz pomoc naravno saveta strucnjaka)povratiti tu stabilnost tak equlibrio koje je na trenutak zaneo .Dete cak nemora ni da zna da ste se posavetovali sa strucnjakom ,da razresitesvoje dileme i potrazite pomoc da vidite sta je to mozda u vasem ponasanju s kojim mozete da tili cas sve dovedete u red…Zivot je jednostavan.kad pocnu da ga petljaju i petljaju da bi da otpetljali jos vise ga smrse.opet nesvesno.jednostavnost postojanja je nesto najlepse .Sto jednostavnije ,to bolje ..opusteno,izi…..Znate kad sam vam rekla da mi je bio san da se bavi psihologijom fotografisem i putujem svetom da zabelezim sve lepe trenutke.To sam tad pomislila.Je ispred mene su postavili osobu koja uz svo duzno postovanje na mene klinku je ostavila vrlo bezveze i negativan utisak ( zali boze tolike godine studija) sa jednom godinom srednje sam se osecala da su mi doveli cak odraslu osobu bih mogla biti daleko delotvornija.I humanija .Jer sam MORALA da naravno pricam ,a meni se nije pricalo o mojim shavtanjima sveta i zivota sa totalno nepoznatom osobom( koji je u tom trenutku bio psiholog) znate kad zelite da cupate reci iz nekoga da vam kaze nesto,pa se dovijate na foru da bi izvukli sve iz njega da bi vam pojasnio da bi vas razumeo.e to u detetu stvara otpor.Pustite,reci ce kad i kako bude zelelo.Jer deca su svesna svega.i kad se na cake sluzite kobajagi sitnim forama nebi li iz njega izvukli sve ono sto oseca,dete je svesno.I znate sta ce uraditi.reci ce vam podozdreci vas ( ma koliko je malo, deca su vrlo vrlo inteligentna ,ali ne samosvesna)reci ce vam ono osto misle ili naslucuju da bi vi zeleli cuti:samo da ga nesmarate vise.jer deca vole da zive opusteno kao i veliki. Ili drugi slucaj kao u tom kobajagi ispitivanju gde se oseti da zelite da izvucete misli da bi video na osnovu njih kako da mu pomognete,dete aumotomatki kaze nesto apsolutno suprutno od onoga sto jeste( da bi vas ‘kaznio’ za ispitivanje.A necete to ni primeniti.. Opasna su deca tri put hura za njih :). I ..adolencsentna kriza koju su ono odokativo utvrdili ( a imamo ih svi ) to je jedan tako sam po sebi turbolentan period odrastanja,nista mi novo nisu rekla. Ali ja znam odakle potice jer nisam odrasla sa bioloskom majkom nego sa drugom mamom ( sad to znam) ,onda nisam.I daleko je veca verovatnoca da se je osetiti po mom misljenju deca koja su dosla iz hraniteljske porodice ili iz prve i koja su se vec vezala sto je u neku ruku normalno .Ili deca razvedenih roditelja.Zato sto posle prvog razdvajanja dolazi prilagodjavanje opet na drugu sredinu ljubav ljude sve drugo.A mnogo lakse ali opet traumaticno stabilna familija usvojenih roditelja gde nema vise hranitelja. Zasto to govorim Jer citajuci ta istazivanja iznad i kako pomoci detetu u RADu je toliko uopsteno da zabrinjava.A to govorim i uz ugla deteta i iz ugla majke koja bi zelela da se to nijednom deteu ne dogodi da prezivi sve ono sto ga ceka i sto je mene sacekalo.Jer ono je ustvari neprepoznato od strane prvo roditelja i strane strucnjaka.Dete je nemirno,dogadja se:E ne dogadja se.ILI dete je previde mirno,jaaao sto je finoo blago vama.Ma hajte molim vas.Ono koje ne ispolji njemu je jos teze to predpostavljam( ali o tome ne znam i nebih mogla da pisem) I ja shvatam da meni ne treba dijagnoza nego spokoj:Od svog tog nepripadanje jer neznam ni kosam ni sta sam.I ja odlucujem da odem daleko sto dalje ( opisala sam vam u uvodu mog prvog javljanja onako nagovestila da sam lutala svetom. ( ljudi putuju svetom,pa se vratem, a ja sam otisla bez cilja:A sretna deca ljudi to ne cine:Ne cine da se probude jednoga jutra i pokusaju sebi da oduzmu zivot ili se otisnu u tamnu noc zato sto su losi i sto im dako eto doslo. To su ozbiljne stvari,koje samo se tako manifestuju a ustvari su kulminacija tih sitnica naizged banalnih sto ljudi rekoh oper nesvesno ucine ( tipa cija si ti mala,odakle si.ma ja sam svojaI tacka ) Nisam nicija.Sto jer moram da budem necija ili svacija! Naravno da neko je senzibiliji pa predje preko toga neko ne.Ja sam po spoljasnjosti vrlo energirna ali moj ego je bio vrlo ranjiv a da toga nisam ni znala……………………………………………………………………………I lutajuci svetom,nisam mogla da se smirim.Prvo zato sto za zivot lutao ne lutao sedeo kuci ili na plazi trebas da jedes.Primaro.Tako da sam mislila da mozda ako odem kad moje bioloske mame i mog brata mozda ce mi tamo biti bolje.Jer ovde nije bilo sporno da me nisu do tad pomagali ali zbog mog ponasanja ljudi su poceli da gube nadu da ce moje ponasanje ‘dovesti u red’ ……….Scena ocaajni jer su probali sve sve i milom i silom nisu me uspeli dovesti u red.Jer da ne zaboravim reci nesto ,svojim ponasanjem dete unese pometnju u sve clanove familije .I sami su ocajni sto nemogu pomoci jer nije do njih jer blam (primaut.) Familijarno zasedanje kojem ja nisam prisustvovala ali sam vrlo pozvana da se dogovorimo stacemo na dalje:konacno jednom za svagda. Imam vec 18 godina,skolu treba nastaviti zavrsiti itd i oni su doneli odluku da ovako vise ne ide i nemoze da ide jer sam pometnju svojim ponasanje unela u njihove zivote i oni prezivljavaju samnom i kad nisam tu inkube i to se odnosi na mir cele poridice:I totalno su u pravu,jer mogu samo da zamislim kako je kad prijavite nestanak deteta neznaju dali je zivo ili mrtvo .Kakav je to sok kad su ih pozvali u sred noci jer su nasli u nekom bunaru u nekoj zabiti telo nrtve devojke pa zovu njih na prepoznavanje.To su sve stresovi koje normalan covek tesko prezivljava.Zelite li da cjete sta je moj familijarni forum odlucio.i opet se ispostavilo da su oni toliko veliki da veci ne mogu da budu i glasila je ovako.Mozes da se vratis kuci.Biraj u kojoj ces familiji da zivis.Mame ;tate i keve ,babe ma gde god se ti osecas da se ti biti dobro.Zar nisu legende,reci te.Ali JA ja sam ta koja se u sve te tri kuce drzave mesta nisam osecala kompletnom jer sam morala da biram izmedju njih i znala sam kad su me stavili pred taj poslednji cin trebalo je videti cija sam ja ustvari, kome ja kao osoba pripadam ja ne da nisam mogla da se odlucim.Ja nisam mogla da povredim osecanja ni jedno od njih jer svi su me smatrali svojom a gde sam tu ja. Zato Vam kazem da previse LJUBAVi kad mora da se deli moze da ubije i uprapasti zivote mnogih. Nisam izabrala nijednog od njih ne zato sto ih nisam volela daleko od toga ja sam svesna iz kakve familije divnih ljudi poticem.Moj otac slovi za casnog postenog velikog altruistu obe majke svaka na svoj nacin su doprinele da sam covek ovak kakav sam sada.ali ja sam izabrala zbog svog integriteta da se nedelim vise.Pokupim pokidale konce svoje unutrasnje marionete i sama ih popravim.jer sam verovala u sebe da JA TO MOGU. Ja sam dovoljno autonomna i prisebna i vredna ali sa ovde distance shvatam da tako ludu HRABROST imaju samo osobe koje nemaju sta da izgube i idu ruskim ruletom na sve ili nista.Ovde da sam ostala ostala bih rastrgana ovako sam se kao sa litice bacila u nepoznati svet…………………………………………………………………………………..i onda rasterecenje…kao u snu kad krene lepo za lepsim.Imala sam samu sebe i ceo svet je moj dom.I onda sam to sto sam smatrala manom okrenula u svoju korist kad vec ne mogu imati ono sto zelim..I u svim situacijama i ljudima sam trazila ono pozitivno. Naucena toleranciji i ferpleju taj lepsi deo mene se izkristalisao u tom svetu jer ma gde da odes pristojnost i korektnost je to po cemu se ljudi na prvi pogled razlikuju ali ipak ja sam bila divljija od najgore divljakuse kad zatreba.I ovo pricam iz razloga da bi ispricala svoju pricu i da bar sve ovo ima nekog smisla. ….Moji konportamento je onok trenutka kad sam osala sam se odham promenio.iz jednop prostog razloga jer sam morala da brinem o sebi. I Znam da covek kad puno radi jednostavno nema vremena da razmislja o glupotima . Ovo sam bila JA Pocela sam da ucim jezik , raduckam 19 godi i ceo zivot predamnom da idem gde hocu .Nisam imala velike prohteve jer u tim godinama po meni smo deca (ali ajd’ sad , ja sam sebe smatrala odraslom ) i imala neki uredjeni gard neznam kako bi to nazvala. Prema nepoznatim ljudima ne da sam nepoverljiva nego jednostavno ne mogu i nisam dopustala ljudima da zalaze u moju intimu.Pa tako ta moja naizgled uctivost ali distanciranost bez potrebe da zalazim u tudje zivote i ne dozvoljavajuci da drugi zalaze u moj ,smatrana arogantnoscu . To nije bilo nista drugo nego samo prirodni odbrambeni sistem kojim sam se branila jer takvim ljudima dosadnjakovici ne prilaze ………zadnje sto sam pomisljala da se zaljubim.mucilo me sto zbog prekomandi mog oca i menjanja sredina nisam ostavila nijedno prijateljstvo od pocetka zivota.Nego samo ona koja su trajala koliko i grad u kom sa zivela. To su poznansta draga decija a ne neka konstanta i ja gao sustiski osoba koja ustvari zudi za konstantnom u svemu e to mi jedostajalo. Odnosi koji se grade dugo. Kao drvo kad zasadis pa ga zalivas divis mu se jer rate svakim danom sve snaznije..I dok sam ja moje poslednje tracke prejasnjeg ponasanja kao stope u snegu izbrisala,on me je voleo jer sam mu bila nedostupna. A znate kad decku punom samopouzdanja ( a imao je i zbog cega da bude..)kad oko njega se ‘otimaju’ i mladje i starije ,vi postanete zelja.. .Oo napokon da budem i ja necija zelja i ljubav. Ta ljubav je mene ustvari dovela stvari na svoje mesto i neshvatljivo,koliko ljubav ( ne ljubav porodice ) nego ljubav ljubav moze da promeni i da snagu i lepotu i smisao zivota.Jer tu sam shavtila da familiju covek ne bira oni su konstanta i mama i jedna i druga sve je tu gde je njihovo mesto i njihovo mesto nikada niko ne moze dovesti u pitanje.. Ali ljubav coveka sa kojim zelite da prozivite ceo zivot e ono sto je vas zivot i skojim ce te proziveti 100 godina ( a sa mamom 20)…….san san san…. LJubav ma sreca bre… Nije mi nista nista mi nije od tog dana bilo ..Samo da ja se vratim i sacekam da zavrsi tu obavezu prema drzavi……….On je moj oslonac.( Opet greska ,al’ ajd sad) Jer ustvari covek sam sebi je jedini oslonac Sto kaze narodnaposlovica kakav covek takav i oslonac ! Ja sam stamena.Samodovolja. Sad Pre nisam bila.priznajem.Jer kad sam ostala u srecnom drugom stanju on je trebao da izabere da li da zivimo zajedno sa nasim sinom i imamo ,ceo zivot pred nama on je izabrao da nestane .Ja sam ga jos jednom nazvala jer sam do zadnjeg trenutka prizeljkivala da ipak sve reci pretvori u dela to nije ucinio.Jer dela su ljubav. A reci tek na to su jedna masnica koji onako samo potvrdi sve to.reci bez dela je jedno veliko nista..niko od familije nije hteo da me primi jer ja nisam u tom trenutku bila ‘njihova’ ja sam bila neznam cija. Tako da nisu mogli da podnesu tu bruku .Bruka?! Kakva bruka.Dete u stomaku. MA MRS CEO SVETE !. To je dete MOJE dete krv i meso moje, to se ne dira i sama naznaka da ( ako se secate mama mi je medicinski radnik i da bi sigurno bi bilo nacina da se ‘to sredi ) mi se smucila.Razumem i ja nju Bog da joj dusu prosti,cerka joj u pocetku trudnoce sama bez igde ikoga icega ipak zivot je dug.Shvatam ja i to.Ali je ljudski da se pomogne ( bar su me tako nacucili) a oni sami nisu ispostovali to.Pa ja kad bih videla kucu da se muci sa sa stomakom na ulici bih pomogla a ne osobi sto teba da ti je najbliza na svetu….. .Meni je konkretno trebao krov nad glavom koju su samo moji ‘duzni’ da mi daju.Tako sam mislila i to se uci . zivotna lekcija br2 NIKO NAM NISTA NIJE DUZAN (i niti ikad trebamo da dugujemo nekome nesto) Onda sam u stvari shvatila da sam samim tim cinom sto su mi svi zatvorili vrata i odrekli da nas prime na kratko( Znamo mi tebe ccc;kazali su.) Ma neznaju oni mene .U smislu nisam to ona koja je bila pre :Niko ne vidi sta je ono sto je u nama.Samo ono sto ima kazemo.A ja nisam mogla da ubedim da sam ‘se promenila’ i da nijedan onaj nemir nemam jer sad IMAM RAZLOG ZA ZIVOT.MOJE DETE…………………………… Splet okolnosti do tog trenutka je bio takav da ja ma koliko da sam bila sasamosvesna spokojna i srecna sto sam ‘drugi covek’sa ciljem u zivotu nisam bila carobnjak da tako mlada bez skole nadjem posao kiji bi mi obezbedio bar minimum egsistenije u kontinuitetu..Zato sam otisla preko sa nadom da se vratim a kad sam se vratila bilo je kasno..Ne zato sto su mi drugi ljudi usvojili dete,pa ja sam to htela da ne spava medju njih sto ma ususkano medju ljudima koji ce ga voleti dak ja ne dodjem……….Usvojitelji ako su mislili da sam toliko sebicna i da ga nikad necu potraziti nebi po hitnom postupku promenili jmb jer ako je ono nicije niko ga nece ni traziti. I gde da ga nadjem? Necu sad da pricam o tom ali samo da nadovezem da u takvim trenutcima majci kad se uzme dete a ona ga zeli od te sile vece sile nema. Primordijalni instikt. A kad bude doslo vreme nek pita svog mamu i tatu zasto su mu promenili ime i mama nije mogla da ga nadje.. Ali mama ga ceka.I znate sta deca tako brzo rastu…Ocas posla prodje pola zivota. I vec su SVOJI ljudi.I dok mame se budu smarale sa pitanjima a ciji je vise,on se obadve da nas iskulira i izaci u grad sa devojkom. Bas smaramo sa nepotrebnim glupostima,pomislice ,Jer on je vec SVOJ. Slobodan i svoj da voli sve i biti rasterecen jer mu nikada niko nije dovevo u pitanje njegovo poreklo jer LJUDI SE NE ETIKETIRAJU !!! Da se ne zanemaruje i mitetizira RAD jer je naizgled balanost , a nije.Upropasti zivote u mom slucaju cele familije Zbog mog ponasanja( Mene su moji roditelji izgubili a ja moje dete i njih.Mama mi je umrla a ja mislim da je sigurno i to da oslabi imuni sistem kad covek pati .Moj cale je operisan i preziveo iktus.Verujem da je to sve povezano,jer kad covek ucini veliku gresku i ako je to neispravljiva griza savesti utice na coveka ( ako je covek) a moji jesu bili Ali… dovoljno je da covek padne jednom na ispitu zivota i da se sve srusi kao kula od karata……………………ali dok smo zivi sve se da napraviti i ponovo sagraditi……..Sve bas sve

      Sviđa se 1 person

      • Anima kaže:

        Okidac za (RAD ) u najranijoj fazi pre pete godine dok sam uspostaviljala unutrasnju ‘ravnotezu da zivim rastavljenih roditelja
        „Imeničko zamenice – Pitanja od strane drustva KO? ( ko si ti )
        I prisvojne zamenice: MOJA ( ona je moja cerka ,NJENA ili ona nije njena cerka(to kad su govorili za moju macehu da ja ustvari nisam „NJENA“mada sam u mojog glavici bila da „SVI SMO NASItako predpostavljam da se moze dogoditi i detetu koje je usvojeno i to nije njegova bioloska majka).Kod bioloskih roditelja se ne prica o tome ko je ciji i koliko nego kakav si dobro dete ,nevaljalko mirno,mudrica i to su ma kaovi bili sve su to lepe karakteristike ,Jer smi smo mi Boze moj ,razliciti,pa neko je ovakav ili onakav karakterom u tome i jeste lepota covecanstva:pa kazo bi bilo da smo svi bas svi isti..uuukakav smor 🙂 Jer potenciranjem I nisam razumela cija sam ustvari jer uvek sam bila necija. GRESKE u fazi korigovanja ponasanja od strane roditelja i familije upotrebom istih reci ( nekad bas bucno i ostro,nekad normalim tonom): Dok si ti pod MOJIM krovom pravila ponasanja su takva ! ( Ovde fraze kad se izgovaraju konstantno i nemaju aspsolutno isti uticaj na decu i odrasle iz ‘funkcijalnih familija’ jer jednostavno se ne dovodi u pitnja svojina:To je sto je ;Druge nam nema.Ka makoliko siromasan to sto ima to je im jeznace Halo,priberi se,odluci se vec jednom sta ti je ciniti i na njih to nema isti uticaj. ) U decijoj glavi stvara sliku da SVI IMAJU NESTO SVOJE ( samim tim i ono pozeli da ima) .Sto ranija pomoc ali roditelja i uz konsultvovanje sa kompetentnima jer sam roditelj ne gleda i ne moze da shvati da njegova percepcija sveta nije kao i detetova i ma koliko se trudio da ispravi krive Drine.nece uspeti(Sto manje ‘zavirivanja’posto poto nasilno u dusu ,jer niko nije bolestan’ nego mu samo trebaju objasnjenja da stavi stvari na svoje mesto. Po meni razeresenje stoji u reci SVOJ ! Potenciranjem da smo in primis svoji,jer usvari tako i jeste, Biti svoj je konstanta od kad se rodimo do kraja. Pustite da deca ne moraju da se deklarisu i odlucuju gde pripadaju i koliko koga vole.Vise ili manje. Ja sam prevazisla i prebolela sve faze u fazi adolescen. cak sam govorila neistine o svom poreklu izmisljala sitne i krupne lazi ( eh masta je toliko razvijena kod te dece,da oni nedostatke usvati upotpune mastanjima koje serviraju ,tako dopunjujuci svoj svet koji im nedostaje da bi bili ‘potpuni’ sad kad gledam sa ove distance samu sebe to uopste nisam bila ja. To ne lici na mene.Ja sam ova sada.Sto zeli da sve bude kako treba,zahtevna gde transparentnost i istinu stavljam ispred svega i cak ako samo i naslutim da u govorniku ima lazi stavljam u pitanje njega kao osobu.ustvari ne dovodim u pitanje nista jer ne zelim a priori da i jedan trenutak moga zivota bacim.Imam pametija i posla Ja i kad ‘nemam nista ‘ IMAM SVE.Jer ne dugujem nista nikome i sve sto ucinim je zato sto mi se htelo. i sto sam JA to zelela.I opet da se vratim, opet bi isto.RODILA bi opem moje dete to isto sto sam rodila .dala bi mu zivot kao sto sam mu dala.Ono jeste satkan hteli to da priznamo ili ne od moje krvi ali je ipak SVOJ. Ja mogu samo da ga volim. Zamislite sad jednu crno belu fotografiju.Gde je zaustavljen trenutak prolaznosti .Ja znam da postoje ljudi koji se stvarno vole ( neka manje nekad vise 🙂 ali avaj ) i ko sumlja u tako nesto znaci nikad nije dobio ljubav i nikad nije osetio istinsku paznju…………….Svi se smeskaju. i deluju skladno! E sad pogledajte ,dobro pogledajte TO dete na slici..Sta vidite ? Paa ,dete koje se smeska,normalo dete..Aha.Znaci dete kao isvako drugo,jelte..Aha :znaci ne pise mu na celu da li ima mamu ili tatu i li je odrastao na moru i da li je dete radnika, zanatlije ili menadzera,aristotkate skitnice ,politicara, lopova ili ( dopisati po zelji .Znaci dete kao svako dete .vas odgovor da cujem 🙂 . DA . Odgovor delimicno tacan.QQ kako to ,izgledalo kao i sva ostala deca! E vidite. ono jeste po spoljasnjosti kao i sva ostala deca .Ali su ljudi su u njegovu glavicu uneli taj crv sumlje da nije ‘kao ostali’ ni gori ni bolji , nego to dete je htelo aman da bude kao i sva druga deca.Ali to se ne vidi spolja.To ce da se ispolji kad tak ako ga uopste ima.Bolje sto ranije da moze da se preuzme nesto. pa da se onda bavimo necim drugim…. DECA koja su prosla i izasla iz RAD-a imaju su za klasu ispred ostalih .Prva liga.Fuoriserie Nisu ona sto bila dok su se trazila.Poznacete ih po tome sto su opusteniji pouzdaniji sarkasticniji,rastereceniji sigurniji u sebe i veci hedonisti od ostalih.Uh treba nadoknaditi sve propusteno ( valja se hehe). oni su razcistili sve svoje dileme.Nego je platio cehom manjim ,ja najvecim mogucim sto postoji na svetu ZIVOTOM MOG DETETA. Reactive attachment disorder (RAD) nije usud , NAPROTIV imati RAD denota kod deteta jednu dozu senzibilnosti vise , To su osecajna deca . .I dok drugima na jedno uvo uslo na drugo islo,nama je uslo u dusu jer mi osecamo reci.Prozivljavamo ih. Ma, mi smo osobe bre da nas samo pozeleti mozes ( ah la’ smo neskromni olala ali neka bar malo treba , posle toliko patnje) I dobro je sto se manifestvovalo od najranijeg detinjstva,jer da je ostalo potisnuto celoga bi zivota opstalo potisnuto..I to su oni ljudi kojima ?NIKAD NISTA NIJE BILO,a BILO IM JE SVE! Samo sto to nisu ispoljili. Ja sam genetikom svom detetu prenela ono sto sam imala,kako je tako je.I ovu senzibilnost i tezak karakter selektivan ma sve lepo i manje lepo sto je bilo u meni.Ono vec ima stof za jedno srecno bice. Ako su mama i tada koji su ga odgojili doprineli da zavrsi fakultet i ostvari se ( ne zbog bilo koje titule koje ono nosi vec zbog mogucnosti i za sopstvenu realizaciju stvorili su divnog coveka. A on je svoj ! I znam da ih voli i osecam da me voli.A ako me u dubini duse ne voli , znaci samo da nije prevazisao sve fazi bola.Kad ih prevazidje sve ce doci na svoje.I bice najsretni covek.Ja nema svom deteu nista da dam sem LJUBAVI. Toga ima koliko hoces ( ii da nezaboravim sa kamatom, jer moram da dam sve ovo sto ga je cekao trideset godina ufaa).I ja ne lajem i ujedam da mora de se od mene neko krije.( dobro priznajm da ujedam ali po potrebi ako sad moram da priznam bez okolisanja) .Volela bi da posto niko ‘nije mogao da obuje moje cizme ‘ i isao stopama kao sto sam ja, bar sam objasnila da bar vide zbog cega ako se nesto dogodi .Ne ustane zena jednog jutra i kaze ,e sad cu da usvojim bebi i sam cu da ostavim bebu.Celi zivoti su iza nas koji su kulminirali i taj jedan ges.a kako je to samo mi sami znamo: Sta donosi ta odluka i sta prezivljavamo,To se ne govori i poverava nikome do najblize osobe.I to je pitanje koliko ima empatije u drugom bicu da nas shvate. ja iz ugla bioloske majke samo jedno mogu da kazem da usvojene majke su samim tim sto su osvojile dete dobile nesto najznacajnije koje ja vidim Neizmeran dokaz ljubavi ne od deteta koje su usvojile i kroz koje su se ostavaile kroz materinstvo. Nego dobile su cist dokaz ljubavi od coveka za koga su se udale ;jer zena ne prolazi i nebi mogla sam da prodje kroz ceo proces usvajanja bez njega.To je jos snazniji osecaj koji veze dve osobe na zivotnom putu:bas ta potvrda koja glasi I u dobru i u zlu’ bicemo zajedno. sve hvale,iskreno,I te muskarci su sudbinski dodeljeni.Jer vidi koliko ljudi na ovom svetu.Mozes da biras .A ti izaberes ,ne zato sto moras , nego sto samovoljno zelis da provedes zivot sa tom osobom.To mi se dopada.to je to.Ono pravo Iz Reactive attachment disorder (RAD) se izlazi tako dobro da priznacu nisam to pitanje ni potezala nego je samo okidac bio juce naizgled banalna fraza.I zelela sam da podelim svoje iskustvo sa vama.Da me razumete bas onako kako je napisano.Jer to je ono sto sam osetila na svojoj kozi.a setila sma dosta toga…………………………. Ja sam Anima …zeljeno dete … Moj sin je Andreas …zeljeno dete … Sve se da ispraviti na ovom zemaljskom zivotu… Sto per..jer zivot je kratak i greh je gubiti vreme

        Sviđa se 1 person

      • Daca kaže:

        Anima…Šta reći posle toliko reči ? U nekim delovima se mogu prepoznati, samim tim i tvoj sin verovanto ( vezano za RAD ). Da, sećam se te konfuzije moje/tvoje/svoj…Ovo svoj, nekako je ultimativni izbor, kad ne možeš pohvatati ko je moj, a ko tvoj i čiji si. Jesi maćehina, ali i nisi. Jesi i majčina, ali i nisi. Slično ili isto je u usvajanju. Ipak razlika između tvog doživljaja i mog ( i tvog sina ) je u (ne)željenosti. On nema informaciju da je željen. To stvara nešto veći problem, nego onaj da znaš da jesi. Da bi to otkrio, mora prvo prestati potiskivati, a potom mora preći preko ogromne planine straha i dođe do tebe. Strah od nepoznatog je vrlo jak i sveopšte poznat i priroden. A kad se taj strah nalazi preko svih strahova koje napuštanje i usvajanje nosi sa sobom, jasno je zašto je toliko vremena potrebno da se nešto učini.

        Sviđa se 2 people

  7. simona32 kaže:

    Moram da skočim na ovaj zdravstveni uslov:
    – zdrava hrana, fizička aktivnost, dovoljno sna.

    O tome naravno vodimo računa. Maločas odoše momci napolje i kaže mi Viktor: „Ja moram da idem da se istrčim jer sam pun energije i biću nemiran i udarati komšijama po glavi (loptom)“ „Hajde, hajde“ bodrila ih i ja i odoše… Jedna od dobrih stvari njegovog života kod hranitelja je bilo što nije ulazio u kuću. Imao je sjajnu motoriku… Kod nas je u tom pogledu malo išao unazad mada gledamo da ide redovno na sport i da ima što više fizičke aktivnosti.

    Sviđa mi se

  8. simona32 kaže:

    Kada pogrešite inicirajte objašnjenja Ja kad pogrešim odmah se izvinjavam. Čak i kada sam vikala jer nije uradio nešto nakon ne znam kog puta i ne znam koje rasprave. Nema opravdanja za vikanje nikad ali ako se desi pričamo zašto je do toga došlo, pokušavamo da sagledamo Viktorovo ponašanje i da se on izvini a ja se sa svoje strane izvinim. I kažem mu ovo što se ovde kaže, da roditelji nisu savršeni, da znaju da greše… Da samo vole svoje dete i žele najbolje no prave greške…

    Pokušajte da održite predvidljive rutine i sadržaje Ovo sam ja osetila pre nego što sam pročitala. Inače volim pridržavanje dogovora a sa Viktorom sam dodatno forsirala skroz predvidivo vaspitanje i drago mi je kad sam pročitala da je to ispravno. Pročitah ovde da su i putovanja izvor nestabilnosti. To se nama dešavalo a nisam predvidela. Ja obožavam putovanja, nisam mogla da shvatim da neko neće biti oduševljen putovanjem… Kad smo došli na planinu, more a on priča opet o hraniteljima ja nisam svojim ušima mogla da verujem. Ne samo to nego je disciplina doživljavala totalni slom. Jedna od scena koju sam vam već opisivala je kad sam ja sela bespomoćno kao dete na sred sobe i počela da plačem, sve moje ideje za vaspitanje su bile iscrpljene, dešavale su se stvari koje su prevazilazile moje granice mogućeg (npr da nas dete udara)… Nisam ni sanjala da ću takve stvari doživljavati kad sam krenula da budem roditelj i iz tog ugla možda shvatate koliko mi uvrnuto i ne znam kako deluje kad neko napiše da hoće da malim nezahtevnim siročićima pruži malo ljubavi a oni srećni sa tim malo za razliku od biološke dece. Koliko besmisleno i pogrešno. Možda ima i biološke dece koja su zahtevna ali usvajanje je svakako zahtevno roditeljstvo, roditeljstvo plus. Zato verovatno spasioci ukoliko se kojim slučajem upuste u usvajanje na kraju vrate decu pa im nanesu nove traume… Naravno, pridigla sam se, to je samo bio ozbiljan kolaps, a Viktor se isto seća te scene. Elem, vremenom je Viktor ipak naučio da uživa u putovanjima ali ja mislim da nikad više neću krenuti na put sa onakvom radošću kako je to bilo nekad… Pre neki dan ušla na sajt neke agencije pa gledam putovanja, maštam da idem tamo ili amo kao nekad samo sa Viktorom sada… a onda se setim tih nemilih scena i samo izadjem sa sajta zaključujući da nam je bolje kod kuće.

    Sviđa se 1 person

  9. simona32 kaže:

    Pronadjite stvari koje detetu prijaju ovo sam ja obilato primenjivala. Pošto je Viktor voleo da se grli i ljubi sa mnom kad je došao lečila sam ga dodirima, grljenjem, maženjem. Ili bih ga uzela u naručje i ljuljuškala. Sa Jovanom od početka nije hteo nikakve dodire ali smo mi uveli da mora da se poljubi i sa ocem pred spavanje. Nije to nekakva strašna žrtva ali Viktoru je i to ponekad delovalo kao da ga teramo na nešto nevidjeno, plakao bi, odbijao da poljubi Jovana… Mi bismo nekad popustili ali smo obično insistirali kako bi imao bar taj neki površni dodir sa ocem. Nikad ga nije prvi grlio u početku a sad se desi ponekad ili čak i poljubi Jovana iznenada. Kada je nakon ne znam koliko vremena Viktor prvi put zagrlio Jovana ja sam dohvatila foto aparat i slikala. Ne znam kako sam se tako brzo snašla ali to nam je jedna od najdragocenijih slika, meseci i meseci uspostavljanja kontakta sa Jovanom i uspeli smo da ga Viktor prvi zagrli… Vrištali smo od sreće kad se to dogodilo. Eto to su u biološkom roditeljstvu neke obične, svakodnevne stvari a mi smo prešli dug put do jednog zagrljaja.

    Odgovarajte na detetove emocionalne godine – ovo je jedna od stvari koje sam našla u literaturi, da dete može imati različit broj godina u intelektualnom i emotivnom razvoju u odnosu na broj godina. Kod usvojene dece tu često postoji disproporcija. Ja sam instiktivno osećala da treba da pružam roditeljstvo kao mnogo manjem detetu, i danas je Viktoru jedan od nadimaka Beba, mada se Jovan buni da ga ne blamiram pred društvom… Njegov intelektualni razvoj je bio iznad godina a emotivni ispod,možda je samo donekle sada sustigao pa nije takva razlika kao nekad.

    Pomozite detetu da identifikuje emocije i da izrazi svoje potrebe – pokušavam mada ide malo teško i možda jer je dečak u pitanju, ne želi on nikakvu priču o emocijama. No nekad ipak pričamo i ja mu govorim da su sve emocije u redu, igramo i razne igre sa prepoznavanjem emocija.

    Slušajte, razgovarajte i igrajte se sa svojim detetom Provodimo dosta vremena sa Viktorom a trudimo se da bude kvalitetno….

    Sviđa se 1 person

  10. simona32 kaže:

    Daco,
    gde si?

    Jesi li se uplašila što pričam sama sa sobom ovde? 😀

    Spominjali smo te danas, nalazim da to nije loš metod. Rekla sam Viktoru kako si sedam dana navodno prala zube a da si lagila mamu. Oduševio se 😀 Pitao je da li ti isto nisi volela da se kupaš kao on? Rekla sam da nisi spominjala pa moram da te pitam. Onda je uzeo viljušku i počeo da bode ručicu kuuukuuu možda metod nije tako dobar 😉 Rekao je da te pitam da li si ti to radila, očito je hteo da te zadivi 😉

    Sviđa se 1 person

  11. Daca kaže:

    Hhahahaah trol mali 😀

    Reci mu da sam kupanje ipak volela, doduše više zbog toga što sam prskala sve oko sebe, pa mi je to bilo zadovoljstvo. Ali generalno – vodu sam volela. Samo pranje zuba se nije uklapalo u to 😀

    Bodenje viljuškom? Hm, jok hemijska je bila moj adut više, ostavljala je plavičaste tragove ( nemoj mu davati ideju sad hahaha ).

    Elem, reci ti Viktoru, kad se vidimo 23. novembra, da ćemo nas dvoje da se ispričamo o tim našim navikama i kao to će biti naša tajna, kao dva mala zločinca kad prepričavaju svoje nestašluke ( e sad, ovo ne prenosi Viktoru: mi ćemo tako da ćaskamo o tome, i ja ću mu sugestivno kroz šalu malo ubacivati da sa tim iskulira, ili da smanji taj rad, tipa kad se budemo dotakli teme da mrzimo zube prati, ja ću mu tu nabaciti, jao jeste i ja mrzim, ali onda sam skontala da se zubi češćce kvare tako i bolnije je to, nego ipak zube da operem, bar povremeno 😀 ( za početak ćemo tako, pa će vremenom navići ), pa da mu opet kroz šalu sugestiram da je bolje da izbegne to, kad već ja nisam. Nije ti to loš metod, samo da ga usmerimo u poizivnom smeru. Mozda kad već hoće negativne stvari da kupi od mene da bi me impersionirao 😀 :D, sugestivnim putem preći će i na pozitivne stvari. Samo lagano. Mozda ce ipak pre mene poslusati kroz to nase caksanje, jer ce znati da sam i ja bila takva. Skontaćemo se ja i Viktor, osećam ja to. 😀

    Sviđa se 1 person

  12. simona32 kaže:

    Hvala Daco ❤

    Nadam se da će delovati… Već je ovo bilo opuštajuće… Reći ću Viktoru za hemijsku, radi on i to tako da nema štete 😀

    Moramo da smišljamo neke metode. Ja mislim da taj razgovor sa odraslim usvojenim osobama za dečicu može da bude zanimljiv i koristan, prošli ste neki put kojim će oni tek ići. Već sam pisala da je Viktoru jako zanimljivo kako si ti odrasla osoba a usvojena, kao da mu se činilo da su svi usvojeni deca (mada u knjizi zašto sam usvojen/a nabrajaju mnogo usvojenih poznatih osoba ali to smo davno čitali bar do tog dela).

    Sviđa se 1 person

  13. Daca kaže:

    Heheh ništa se ti ne brini, nas dvoje kad se skontamo…Pa ili će sve biti super ili ćeš oboje da nas zadaviš hahahha
    Šalim se naravno 😀

    Sviđa se 1 person

  14. simona32 kaže:

    Hehe kad se dečica udruže… 😉

    Nego šta misliš o ovom attachment disorderu? Da li si primećivala kod sebe/čula za druge slučajeve? Ono što mene zanima a ti nikako da nam malo više pišeš o tome je adolescencija… I u ovom a i u drugim tekstovima nas bogami opasno plaše u stilu – detinjstvo ćete preživeti ali u adolescenciji – teško vama…. Ako si se susretala sa ovim attachment disorderom kako se ispoljava tada?

    Inače jedan prenos uživo. Viktoru je tu društvo pa drugara kritikuje što nije oprao ruke i tera ga da opere… Kuku i to doživeh ahahah

    Sviđa se 2 people

  15. Daca kaže:

    Averzija prema dodiru i fizičkoj ljubavi – jesam je imala, ali samo za ljude van kruga porodice. Prezirala sam one tipiče situacije kad mi neko nešto kupi, pa mama kaže nešto u stilu zahvali se i poljubi tu osobu. E moj večiti problem je bio taj poljubac. Nisam osećala potrebu za tim, čak mi je i odbojno bilo. Uglavnom je u tim siutacijama nisam slušala.

    Problemi sa besom – klasičan problem. I dan danas ga imam, mada se trudim to da kontrolišem.

    Teškoće da se pokaže istinska briga i naklonost – tačno, ali opet samo van kuće, za ostale ljude.

    Nerazvijena savest – ne mogu se u ovom momentu setiti kakva mi je savest u detinjstvu bila. Svoje nestašluke dozivljavala sam kao igru, pa verovatno u tom smislu nisam nešto zalila zbog toga.

    Adolescencija…Brh, istina slabo sam pisala o njoj. Šta reći, a ne zaplakati? 😀 Šalim se malo Simona, nemoj odmah da mi se precepiš 😀 Uglavnom, nisam je posebno isticala jer je smatram klasičnom adolescencijom, kao i kod ostalih pubertetlija, no ako ti znači, nije frka napisaću ponešto o tome. Možda ti tu uvidiš i neke veze sa usvajanjem. Elem i moju adolescenciju obeležio je bunt. Prema svemu, a najveći prema majci – logično, jer je bila oduvek stroga, pa eto i ja se u to vreme okurazih da joj se suprotstavljam. Tako smo nas dve čitav pubertet vodile ratujući, oko svake sitnice. Impulsivna ona, impulsivna ja – to je bilo ratovanje do krvi ( metaforički rečeno ) Moja misija je bila osloboditi se njenih okova 😀 Zivela sam u uverenju da od mene hoce stvoriti neko savrsenstvo ili bar kopiju sebe, sto sam ja iz petnih zila odbijala da se desi. Tako smo mozda par dana mirovale prosecno, bez nekih svadja, sto bi ćale vrlo slikovito predstavio pitanjem: dokle li će ta ljubav da vam traje? 😀 hahah on je u to vreme mukica šizeo od nas dve. Tvrdio je da smo obe lude 😀 Dobro, bar smo u tome bile iste 😀 Tek negde krajem srednje, popustila je, a ja sma izvojevala svoju teško zarađenu pobedu. Istina pobeda nije bila apsolutna, al smo se našle na pola puta 😀
    Što se tiče odnosa prema svom poreklu, uglavnom sam ga provela u mrznji prema bm. Mislim da sam o tome pričala. Nju sam za sve krivila. Moje fantazije su se tada svodile na to da ona umire u najgorim mukama, a ja joj se cerekam u lice. No, zustro sam je branila ako bi je majka pomenula u negativnom kontekstu u toku nasih prepriki, smatrajuci da je samo moje iskljucivo pravo da je kritikujem i prezirem, a da drugi, pa ni mama nema pravo jednu ruznu rec o njoj da kaze. Zanimljiva stvar svakako.
    Generalno sam solidan deo puberteta bila tuzna ili besna, isterujući neku pravdu.
    To bi za sad bilo to, ako te jos nesto zanima, pitaj 😀

    Sviđa se 1 person

  16. simona32 kaže:

    Hvala Daco na tako opsežnom odgovoru 🙂

    Što se dodira tiče ja nikad nisam podnosila da se rukujem. Tek sam vremenom to prevazišla ali ne vidim ni danas što je ljudima problem da se jave iz daljine. Takva je i moja majka ona me je i učila da se ne pozdravljam kad god ne moram. A takav je i Viktor iako mu ja nisam prethodno pričala o tome. Jedan dan mi se baš žali kako ga je Jovan terao da se rukuje sa nekim čovekom, kako ga je vukao za ručicu da bi to učinio. Ovo poslednje baš ne verujem, to su ta Viktorova prenaglašena doživljavanja. Ali Jovana iskritikovah što je terao dete da se rukuje i rekla sam mu da to više ne čini. Viktoru sam onda pričala o poreklu običaja rukovanja (da se pokaže da se nema oružje) ali pošto danas ionako ne nosimo oružje slažem se da nema razloga. Rekoh mu da ni baka ni ja ne volimo da se rukujemo pa nema problema da i on to ne čini.

    I Viktor svoje nestašluke doživljava kao igru i često mu nije jasno što se mi ljutimo – pa on se samo igra. Naravno, ja mu objašnjavam da ima vremena da se igra sa decom a da matorci ne shvataju obično više igre jer su odrasli…

    Za adolescenciju, pa tako vidim i u tekstovima, slično je sve kao i kod ostalih samo jedna takva situacija kao usvajanje utiče da su previranja veća a i sukobi. Mnogi pa i Jessenija opisuju taj period kao jako težak, da su čak bežali od kuće, sukobljavali se sa roditeljima, upadali u razne probleme… Neko razumevanje i smirivanje dolazi tek kasnije. Inače kad spomenuh Jesseniju skoro sam čitala još jedan podatak o njoj a to je da joj je sestra ostala u drugom stanju sa petnaest godina (mislim da je sestra takodje usvojena). Htela je da da dete na usvajanje ali njihova majka (takodje i sama usvojena) je bila izričito protiv toga i rekla da će joj pomagati u odgajanju deteta. Sad je sestričina već odrasla, nije bilo lako da je odgaja sestra kao samohrana majka ali pomagali su joj pa je na kraju sve dobro ispalo.

    To je zanimljivo što pišeš za odnos prema biološkoj majci. Ali nekako i očekivano da je tako. Zato smo svi mi naučeni da nikad ne govorimo protiv bioloških roditelja ali eto te starije generacije nisu bile upoznate sa tim.

    „Generalno sam solidan deo puberteta bila tuzna ili besna, isterujući neku pravdu.“

    Ovo mi se čini da bi moglo biti dosta često za usvojene u pubertetu.

    Sviđa se 1 person

  17. Daca kaže:

    Ja nisam imala problem sa rukovanjem, cak mi je rukovanje spas – samo da ne moram da se cmačem s nepoznatima ahhaah

    Sviđa mi se

  18. snedra88 kaže:

    Simona, hvala na odlicnom prevodu odlicnog teksta. Hvala ti i na analizi prepoznatih situacija po tackama.

    Ti kazes:
    „Ono što je mene zabrinulo dok sam prevodila je da sam nekad kad sam čitala ovaj tekst jedva prepoznavala Viktora a sad skoro u svemu…“

    Licno, mislim da sam vremenom sazrevala i naucila da prepoznajem da su neka Lepotanova ponasanja upravo proistekla iz ovoga o cemu pricaju Amerikanci.

    Naucila sam da neko L. ponasanje ne dozivljavam licno vec kao odraz toga kroz sta je u najranijem detinjstvu prosao, ali i da strpljivo radim sa mm na tome da to prepoznamo i menjamo kroz matricu ljubavi, doslednosti, strpljenja i razumevanja.

    Sviđa se 1 person

  19. simona32 kaže:

    Nema na čemu Snedra 🙂

    Na žalost na našem jeziku nema mnogo tekstova a ni mnogo diskusija i dok ne predjemo na strane sajtove mi smo sami sa svojim problemima. I ti si upravo rekla jednu poentu da možemo da mislimo da je to lično, da se dešava samo nama, da činimo nešto pogrešno, da se nismo ukopili sa detetom… Sećam se koliko je meni značilo kad si ti pisala kako tvoj mališan pominje hranitelje. Postali ste roditelj a dete umesto radosti pati za prethodnim domom, za ljudima kojima je njegovo odgajanje bio posao – to zna da bude prilično frustrirajuće. Izgledalo je da se to dešava samo vama i nama, dok se sva ostala deca naviknu mnogo brže. Ali ako nas je i dve porodice, već je malo lakše… Kad su krenuli tek drugi problemi od kojih je meni najcrnji udaranje ja sam bila nekih dana skroz izgubljena… Čitala sam sve redom na našem jeziku i nigde nisam našla da usvojeno dete udara roditelje. Da bih ušla na strani forum i našla prilično ljudi sa tim problemom i razrešenjima i čak situacijama da nema razrešenja… To je pre česta situacija u usvajanju nego što je retkost. Mislim da sam od tada počela da čitam sve više i više strane sajtove. Nekako mi nije bilo jasno što i drugi ljudi ne čitaju, pa ima toliko toga što se može saznati, što nam može pomoći u tim situacijama makar da saznamo da se nešto ne dešava samo nama, da ima čak i svoje definicije, opis, da je vrlo često… Znači rešiće se ili se neće rešiti ali ne možemo okrivljivati sebe, možda ćemo dati sve od sebe i nećemo uspeti… Naša deca nisu bila neispisane ploče, nekad su rane suviše duboke i ljubav nije dovoljna. I kad dodjosmo jednom Daca i ja na to da ljudi mogu ne govoriti engleski ili da ga govore nedovoljno dobro da bi čitali tekstove prvi put sam pomislila da su svi ti tekstovi i razgovori nekom nedostupni…. Tada smo odlučile da prevodimo. Kada ih čitaš otvaraju ti se često nova vrata, nova vidjenja, novi uglovi, nova objašnjenja. Daca i ja često komentarišemo stvari koje čitamo, pa se zarazimo i čitamo nešto drugo, treće…

    Sviđa se 1 person

  20. simona32 kaže:

    Delovalo mi je da ćemo pričom o usvajanju popraviti i disciplinu… No ne vredi ponovo nedisciplina kod sasvim uobičajenih radnji a već za trening da ne pričam… Mene su na forumu još pre više od godinu dana kritikovali što uvodim kazne i nagrade za taj uzrast u kome je Viktor bio još tad, njihova deca to obavljala bez problema… Ali ne vredi kad on ne obavlja. Bolje je sada nego tada ali daleko od dobrog, non stop davljenje oko običnih radnji. I čini mi se da ovde pročitah a svakako sam čitala na drugim mestima da dete emotivno može biti na nižem uzrastu od koga je… Pa ja opet uvedoh kazne i nagrade… Ja ih inače ne volim ni za niži uzrast i mislila sam da nikad neću uvoditi tako nešto za dete… Ali ne vredi kad mi je svako jutro i veče ako ne baš haos a ono razvlačenje, davljenje… Kad dodje do treninga hoće, neće, hoće i sve tako… Tako smo se dogovorili opet oko kazni i nagradi, usaglasili se… i za sada funkcioniše… Koliko god da traje za mene je ušteda živaca. Već sam nekako i izgubila nadu da može da se brzo završava spremanje bilo kakvo, ovo davljenje traje suviše dugo vremena… Ako nekada to postignemo baš ću biti iznenadjena… 😀

    Sviđa se 1 person

  21. simona32 kaže:

    Daco,
    da li ovo može biti od primal wounda ili attachmenta… Bacila sam greškom Viktorov neki slatkiš 😀 Počinje da vrišti i plače, beži ispod stola, ali stvarno dete kuka i plače, suze samo teku, svo crveno, kao da se nevidjena nesreća desila, uopšte ne odgovara stepenu iritacije zbog mog postupka, neutešan… Na kraju je Jovan otišao da kupi novi slatkiš a ja sam ga jedva umirila držeći ga u naručju kao bebu. Inače je u poslednje vreme preosetljiv ali nije se dosad ovako ponašao ni zbog mnogo gorih stvari od bacanja slatkiša…

    Takodje nije vezano za to ali čitala sam ranije da deca koja budu usvojena znaju prvo da mrljave sa hranom a onda nakon toga se prejedaju… Ni to nas nije zaobišlo… Prvo je jako slabo jeo, prve godine naročito smo se stalno dovijali kako da ga nahranimo… užas jedan… Kasnije sve bolje ali u poslednje vreme je počeo da se prejeda. Maločas je pojeo tri tanjira špageta, jedan pre tog kukanja i još dva nakon… i evo sad jede pomenuti slatkiš a nije to retkost da toliko jede…

    Sviđa mi se

  22. Daca kaže:

    Hm…Neke takve postuke ja sam imala bas u mlađem periodu, tipa 3 – 3.5 godine ( vrištanje da mi se odmah u prodavnici otvori slatkiš ili sok, ko da čeka da se plati i donese kući ). Viktor bi trebao da je to prerastao. Moje duboko lično mišljenje je da je greška što ste otišli po nov slatkiš. Da, postoji možda neka baza, osnova za takvo ponašanje, ali mislim da se tim popuštanjem na suze jednostavno učvršćuje i iz njegovog ugla potpuno opravdava da pravi preterane scene. I onda se plašim da ne pređe u nešto drugo. Kapiram da je za roditelja vrlo nezgodno neutešno dete i da je možda i bolno, no i sama kažeš – reakcija je preterana. A sve što nije u redu – ne treba mu davati potporu. Dakle dozvoli sebi ( čist savet ) da jednom tvoj razum pobedi u odnosu na emocije prema njemu. Jednostavno ne vidim kako Viktor da savlada to, ako bi mu se uvek donelo to za čim u tom trenutku toliko čezne, iako je relano maltene nebitno. Prosto mora nekad nešto i na bolan način da se nauči. Mislim ako već pokazuje tendeciju ka tim scenama, onda je bolje saseći to u korenu.

    Sviđa se 2 people

  23. Daca kaže:

    No, blaža verzija mene ( ja i moja podvojenost ) kaže da je Viktor bio mozda pogodjen necim drugim ovih dana ( ko zna čime ) i da je tu našao inicijalnu kapislu da se istrese, pa se vi nađoste u čudu. Setih se da i ja ovako matora imam preterane reakcije nekad na čiste gluposti, a posle kad sednem i razmislim skontam da sam samo na tu neku sitnicu našla okidač da se na istoj istresem, pošto od glavnog uzroka verovatno zazirem.

    Navešću ti primer…Pre nekoliko meseci rikne mi miš od kompa, sitnica, nije neka tragedija, u trenu nezgodno, ali ja sam se u datom momentu ponela kao da mi je zemljotres kuću srušio. Maltene sam to parče plastike smrvila u milon komadića iz besa što se pokvario. Sreća retko mi se desi da baš tako otkačim, ali ipak se desi. I posle kad se smirim, stavim prst na čelo i shvatim da sam se na toj plastici iživljavala iz sasvim trecih razloga. Bes i frustracija su iz druge strane, ali miš je bio trigger.

    Sviđa se 1 person

  24. simona32 kaže:

    Hvala ti. I ja sam se mislila da li da mu donesemo taj slatkiš ili ne ali je greška bila zaista do mene… I Viktor se tako ponašao u periodu treće/četvrte godine i od tada nije, pa me je zato iznenadila reakcija. Pomenuh danas da je on dete koje retko plače ali pre neki dan je isto zbog sitnice kukao i kukao, tada mu nismo popustili (ne zato što smo nepopustljivi ili popustljivi nego zato što smo tada mi bili u pravu kao što je on sada)… Verujem da sve ovo ima veze sa započetom pričom o usvajanju…

    Sviđa se 1 person

  25. simona32 kaže:

    Hvala i na ovom drugom odgovoru, pisale smo u isto vreme… Jeste to primal wound. Znam i ja od pre kad je to, ta neutešna patnja iz dubine duše koja iskoči, vidim ja taj bol… i vidim kad nije, kad je razmaženost. Mislim da je priča pokrenula to, pojavljivanje biološke majke u mojim pričama… Nestabilan je inače otkako je to krenulo samo kako koji dan i u kojoj meri…

    Sviđa se 1 person

  26. snedra88 kaže:

    Na web strani NVO Familia postoje u delu publikacije, 2 knjjige, Deca sa teskocama i Deca sa smetnjama u razvoju, koje mozete preuzeti

    http://www.familia.org.rs/publikknjige1.htm

    Pitala sam mogu li se kupiti, odgovor je da ne mogu vec se dele prilikom seminara. Preletela sam ih, ima mnogo korisnih strucnih informacija.

    Sviđa se 2 people

  27. simona32 kaže:

    Hvala Snedra 🙂

    Snedra sinoć reče da ima o attachmentu na familijinom sajtu ali ja nikako da nadjem… čak sam išla na pretragu i izašle mi knjige ali uopšte ne pogledah da mogu da se skinu… e pa divno…

    Ja više volim knjige u papirnom obliku ali kud čitam sve razne stvari na engleskom biće i lakše na srpskom…

    Sviđa se 1 person

  28. simona32 kaže:

    Evo iz ove najnovije knjige „Deca sa teškoćama“… Inače oduševila sam se da je pisao i moj nekadašnji profesor Sulejman Hrnjica ❤ ali ovaj deo je pisala Maida Stefanović.

    "Novorođenče dolazi na svet potpuno nesamostalno i zavisno od drugih osoba. Kapacitet za vezivanje za odraslu negujuću figuru urođen je i omogućava detetu da preživi u spoljašnjem svetu. Ukoliko je odnos ugrožen ili neadekvatan, bilo da je reč o zanemarivanju ili zlostavljanju, dete razvija poremećaj privrženosti.Poremećaj privrženosti je ozbiljan, relativno učvršćen poremećaj, koji se ispoljava na planu emocija i ponašanja, a uslovljen je neadekvatnim odnosom deteta sa odgajateljskim figurama (Bowlby, 1969). Formira se u toku prve i druge godine života.
    ***
    Klasifikacija Američkog psihijatrijskog udruženja (APA) u izdanju DSM-V1
    iz 2013. godine, kao i klasifikacija Svetske zdravstvene organizacije MKB-102 iz 2010. godine u osnovi prepoznaju dva poremećaja privrženosti, a zajedničko im je vreme nastanka u prvih pet godina života i prisutna težnja
    da je obrazac otporan na intervencije. DSM-V razlikuje reaktivni poremećaj vezivanja i poremećaj dezinhibiranog socijalnog uključivanja. Iako imaju istu etiologiju, razlika se ogleda u odnosu na ispoljavanje, ishod i odgovor na intervenciju. Reaktivni poremećaj vezivanja je u većoj meri internalizovan; osnovni ekvivalent je nedostatak ili nepotpuno formiran funkcionalan obrazac vezivanja. Poremećaj dezinhibiranog socijalnog uključivanja više liči na poremećaj aktiviteta i pažnje (ADHD),
    koji čini njegovu prateću komponentu. Osnovna teškoća je impulsivno i indiskriminišuće socijalno
    ponašanje, posebno neselektivnost u odnosu na nepoznate odrasle osobe. MKB-10, uz prepoznavanje dve varijacije, pravi razliku i u odnosu na etiologiju. Navodi se da reaktivni poremećaj vezivanja u detinjstvu (F94.1)
    nastaje kao direktna posledica teškog zanemarivanja, zloupotrebe ili
    veoma lošeg postupanja od strane roditelja, dok je u nastanku
    poremećaja neinhibiranog vezivanja (F94.2) izražena neurofiziološka komponenta."

    Sviđa se 1 person

  29. simona32 kaže:

    „Uticaji sredine se ukrštaju sa biološkim još dok je dete u majčinoj utrobi. Kod fetusa, već sa 30 nedelja počinje diferencijacija ćelija mozga, što mu omogućava da oseća okruženje i reaguje na stimuluse.
    ***
    Tokom prve godine njegovog života majka prevodi detetu spoljašnje impulse, nudi sigurnost i utehu, kao i mogućnost prihvatanja i rasterećenja od napetosti (tzv. kontejnment). Kontakt majke sa detetom (stimulacija) dodirom, glasom i vizuelnim podsticajima odražava se na stvaranje mreže
    neurona, odnosno na formiranje i funcionisanje CNS-a. Neurofiziološka istraživanja pokazuju da se mozak deteta u razvoju oblikuje i strukturiše u zavisnosti od kvaliteta interakcije sa okruženjem, a Peri (B. Perry, 1999, 2000) ukazuje na razlike u fiziologiji mozga ljudi koji su iskusili traumu u detinjstvu i onih koji su odrastali u bezbednijem i podsticajnijem okruženju.
    ***
    Neadekvatni uslovi razvoja dovode dete do stanja konstantnog stresa, zbog čega će ne samo u ugrožavajućim situacijama, već i u situacijama bilo kakve promene (pozitivne ili negativne), dete regredirati na ranije, primitivnije obrasce funkcionisanja – neće koristiti koru velikog mozga (misleći mozak ili neokorteks) i vratiće se na nivo funkcionisanja limbičkog korteksa u stresnoj situaciji. Drugim rečima, obuzeće ga panika i emocije sa kojima nije naučilo da se nosi i da ih kontroliše i onemogućiti ga
    da koristi zrelije mehanizme, zasnovane na mentalizaciji i kognitivnom procesuiranju događaja. Ovo panično stanje izazvaće ili reakciju povišene motoričke aktivnosti, u vidu teškoća na planu aktiviteta i pažnje ili fizičku i psihološku paralizu deteta – u svakom slučaju neadekvatnu reakciju, koja onemogućava dete da koristi kognitivne kapacitete. Drugim rečima, kontrola emocija omogućava mentalizaciju, odnosno neometan rad neokorteksa.
    ***
    Ta svojevrsna nezrelost ili specifičnost neurofiziologije mozga dece sa poremećajima privrženosti ometa njihov razvoj u svim oblastima. Iako mogu da imaju adekvatan intelektualni potencijal, nepovoljni uslovi opstruišu razvoj njihovog mišljenja (kognitivnog sistema). Posledica toga je da su oni
    često neuspešni u školi. Ne mogu mirno da sede na času, školsko gradivo im je preteško (naročito od petog razreda, koji zahteva prelazak na apstraktno-operacionalno mišljenje), a da bi se istakli bar u nečemu, prave gluposti i druže se sa socijalno neveštima (problematičnim vršnjacima) kakvi
    su i sami. Ne znaju kako se grade i održavaju odnosi sa drugim ljudima. Pošto su ih izneverili odrasli koji je trebalo da brinu o njima, čine sve da članove porodice u kojoj žive drže na distanci. Smatraju da je opasno vezati se i osloniti na roditeljske figure, ali su zato nekritično bliski sa nepoznatima.
    Boje se emocionalne bliskosti i zamenjuju je fizičkom, te lako skliznu u promiskuitet, naročito ukoliko su i seksualno zlostavljani. Sa odrastanjem povećavaju se rizici od neuspeha u školovanju, nezaposlenosti (zbog neprihvatanja autoriteta i nedostatka radne discipline), neadekvatnih relacija, a zbog prikrivene depresije, hronične strepnje i nemogućnosti kontrole afekta pribegavaju korišćenju alkohola i opijata i raznim vidovima autoagresivnog (suicid) ili antisocijalnog ponašanja.“

    Sviđa se 1 person

  30. simona32 kaže:

    Izvukla sam vam prvi deo, onako kako sam smatrala da je bitno ali sad ide jedan deo kako prepoznati i kako reagovati koji mislim da je važno da pročitate sve, da ne prenosim… Ima puno zanimljivih i primera koje ja nisam našla čitajući stranu literaturu npr da ako dete odbija kašastu hranu to može biti znak seksualnog zlostavljanja i tome slično… Ako ima strah od kupanja, ako se jako plaši odlaska na spavanje,ima kojekakve rituale itd to je siguran znak seksualnog zlostavljanja… Pošto mi ne znamo često kako je dete živelo u domu i kod hranitelja i eventualno bioloških roditelja ti signali mogu da nam budu putokaz… I naravno posebno važan deo kako postupati…

    E da obratite pažnju na ovaj deo:
    „Poremećaji privrženosti se ne ispoljavaju u vidu izolovanih teškoća (npr. napadi besa, noćno mokrenje), već se prepoznaju po čitavom klasteru ponašanja. Bez obzira na to da li je dete zanemarivano ili zlostavljano, ono će ispoljiti teškoće na planu kontrole emocija i socijalnih kontakata, ali i u ostalim oblastima funkcionisanja – ishrana, san, školsko postignuće, ponašanje. Veći broj ispoljenih indikatora ukazuje na dublji oblik poremećaja.“

    Znači nemojte paničiti zbog jednog odbijanja deteta da pije jogurt 😀 i sumnjati da je seksualno zlostavljano nego treba da bude čitav jedan skup ponašanja da bi se pripisalo poremećaju privrženosti naročito dubljem obliku poremećaja.

    Sviđa se 1 person

  31. simona32 kaže:

    Evo još o poremećaju privrženosti u delu koji je pisao Nenad Rudić:

    „Doprinos poremećaja privrženosti razvoju teškoća na emocionalno-socijalnom planu

    Nepovoljna životna iskustva i nezadovoljene emocionalne potrebe u odnosu sa negujućom odraslom osobom tokom prvih godina života kao posledicu imaju razvoj poremećaja privrženosti. Indikatori ovog poremećaja su brojni, a broj prisutnih pokazatelja često ukazuje na njegovu težinu.
    Mogu se ispoljiti ka unutra i tada govorimo o deci sa teškoćama u osećajnom životu i/ili mentalnom zdravlju, ili ka spolja, kada govorimo o deci sa problemom u ponašanju.

    Ukoliko poremećaj privrženosti ide više ka unutra, zastupljeniji je klaster ponašanja na planu poremećaja ishrane, sna, uspostavljanja higijenskih navika, prisustvu autoerotskih radnji, samopovređivanja, kao i teškoće vezane za kontakt (posebno problem sa dodirom i kontaktom očima). U
    slučaju da poremećaj ide ka spolja, u pravcu poremećaja ponašanja, manifestacije mogu biti sledeće: problem sa pažnjom, hiperaktivno ponašanje, smanjena tolerancija na frustraciju, nepoštovanje pravila i normi, odbijanje kontakta očima, manipulativno ponašanje i laganje, nepredvidivo i atipično reagovanje, surovo postupanje prema životinjama, nekritičnost, odsustvo osećanja kajanja, neadekvatan odnos sa vršnjacima, preterana ljubomora, agresivno i rizično ponašanje, zloupotreba supstanci, promiskuitetno ponašanje.

    Ovu podelu treba shvatiti samo uslovno, radi lakšeg razumevanja. Bez obzira na to na kom planu se poremećaj dominantno ispoljava, ova deca imaju teškoće da prepoznaju i ispolje osećanja, često poseduju potencijal za razvoj depresivnih stanja i autoagresivnih radnji, a vrlo često imaju poteškoće u savladavanju školskog gradiva.

    Treba imati u vidu to da prisustvo nekog od indikatora ne mora samo po sebi ukazivati na poremećaj privrženosti. Na primer, kod dece sa relativno urednim razvojem, izolovano prisustvo sisanja palca,noćnih strahova ili enureze može biti reakcija na neku životnu situaciju. Ono što ta ponašanja kvalifikuje kao poremećaj privrženosti jeste da su deo širih klastera teškoća, da traju duži vremenski period i da su otporna na promene i preoblikovanje primenom klasičnih vaspitnih tehnika. Veći broj registrovanih pokazatelja ukazuje ne samo na težinu, već i na vreme nastanka i mogućnost promene ovih ponašanja. Kasno prepoznavanje poremećaja privrženosti (nakon ulaska u pubertet), kada je došlo do ireverzibilnih promena u strukturi ličnosti, ukazuje na mogućnost delovanja samo
    u smislu ublažavanja posledica.“

    Sviđa se 1 person

  32. simona32 kaže:

    Ovde se ne radi o usvajanju ali možda može biti korisno za prepoznavanje i u dečijem i odraslom dobu… http://psihoterapijsketeme.rs/2011/emocionalno-vezivanje-u-detinjstvu-i-odraslom-dobu/

    Sviđa se 1 person

Leave a reply to simona32 Odustani od odgovora